Svilaja je 30 km dugačak planinski lanac koji se nalazi u vanjskim Dinaridima u zaleđu sjeverne Dalmacije, između rijeka Cetine i Čikole. To područje nikada nije bilo predmetom nikakvih sustavnih istraživanja leptira, a njegova je fauna ostala potpuno nepoznata. Tijekom istraživanja provedenih od 2019. do 2022., na 37 lokaliteta zabilježili smo 112 vrsta leptira. Bogatstvo leptira na Svilaji veće je nego na planinama Mosoru i Kozjaku uz obalu, slično kao na Biokovu, a manje nego na obližnjem, mnogo većem masivu Dinare. Biogeografski sastav uspoređivanih planina je, međutim, sličan, s dominantnim euro-sibirskim i euro-orijentalnim faunističkim elementima, ali i očitim smanjenjem broja planinskih vrsta na svim tim planinama u usporedbi s masivom Dinare. Dodatno, raspravljeni su novi nalazi nekih vrsta s malo dostupnih podataka za Hrvatsku ili Dalmaciju, kao što su Carcharodus orientalis, Pyrgus carthami, Tarucus balkanicus, Aricia artaxerxes, Polyommatus ripartii, Melitaea ornata, Melitaea athalia, Coenonympha rhodopensis i Hyponephele lupina. Iako je veći dio planine Svilaje uključen u mrežu Natura 2000, mnoga područja visoke konzervacijske vrijednosti nalaze se izvan tog područja. Općenito najveću prijetnju raznolikosti leptira istraživane planine predstavlja napuštanje i zarastanje travnjaka.

Tijekom 2005. na Cresu se pojavila za otok nova vrsta gušterice, oštroglava gušterica (Dalmatolacerta oxycephala), vjerojatno kao posljedica antropogenog prijenosa. Nova vrsta otkrivena je u gradu Osoru, kojeg je dotad naseljavala jedino krška gušterica (Podarcis melisellensis). U područjima gdje obje vrste žive simpatrički, P. melisellensis je kompetitivno superiorna u odnosu na D. oxycephala; no u Osoru se D. oxycephala pojavila u dijelovima grada gdje je otprije bila prisutna P. melisellensis. Od 2005. nije bilo sustavnih istraživanja promjena u rasprostranjenosti obaju vrsta u Osoru; cilj ovog rada je stoga istražiti koliko daleko se raširila D. oxycephala i što se dogodilo s rasprostranjenošću domaće vrste P. melisellensis nakon pojave nove vrste. Pokazalo se da je nakon 16 godina oštroglava gušterica istisnula domaću kršku guštericu, a dvije vrste nisu viđene zajedno na istim lokalitetima. Iako novopridošla vrsta preferira visoke kamene zidove, primjerci su također nađeni na nižim kamenim zidovima duž ceste prema Lošinju. Prema našim opažanjima ne može se isključiti daljnje širenje oštroglave gušetrice po Cresu, što bi moglo negativno utjecati na kršku guštericu, no potrebna su daljnja istraživanja koja bi obrazložila naše nalaze i kojima bi se dalje pratile promjene u rasprostranjenju obaju vrsta.

U radu se navode bibliografija i pregled objavljenih nalaza o vrstama iz nekoliko porodica Mikrolepidoptera u Hrvatskoj. Ukupno je za hrvatsko područje zabilježeno 274 vrsta iz osam nadporodica, 12 porodica i 55 roda Mikrolepidoptera. Rad predstavlja sažetak dostupnih objavljenih radova, od povijesnih do recentih publikacija. Rad usto sadrži podatke o skupljenom materijalu sa vlastitih terenskih istraživanja koja su provedena od drugog i trećeg autora u 2018. i 2019. godini u Hrvatskoj. Ukupno osam od 61 zabilježenih vrsta nije bilo prethodno utvrđeno u Hrvatskoj, te se smatraju novima u njenoj fauni. Također je potvrđeno prisustvo dodatnih 10 vrsta u hrvatskoj fauni jer su utvrđene po prvi puta u 100 ili više godina. Osim publiciranih checklisti vrsta iz porodica Pyralidae i Crambidae za područje Republike Hrvatske nisu izrađene niti objavljene checkliste s vrstama koje pripadaju drugim porodicama Mirkolepidoptera. Stoga ovaj rad predstavlja prvi sažetak dostupnih objavljenih nalaza i popis vrsta iz Hrvatske koje pripadaju porodicama Micropterigidae, Eriocraniidae, Hepialidae, Nepticulidae, Opostegidae, Heliozelidae, Adelidae, Prodoxidae, Incurvariidae i Tischeriidae te Alucitidae i Pterophoridae. Učinivši popis o zabilježenim vrstama dostupnim široj publici, dan je velik doprinos cjelokupnom poznavaju hrvatske faune Mikrolepidoptera. Cilj rada jest povećavanje interesa za ovim porodicama Mikrolepidoptera u Hrvatskoj te poticanje budućih istraživanja ove skupine leptira. Usto je želja potaknuti izradu checklisti za spomenute porodice Mikrolepidoptera ili čak cijele skupine Mikrolepidoptera za Hrvatsku.

Posljednjih se nekoliko godina alohtona vrsta bogomoljke Hierodula tenuidentata Saussure, 1869 intenzivno širi po Europi. Do danas je vrsta zabilježena u mnogim zemljama južnog dijela kontinenta, odnosno u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Italiji, Moldaviji, Sjevernoj Makedoniji, Rumunjskoj, Srbiji, Sloveniji, Španjolskoj i Ukrajini. Dana 22. listopada 2022. u Szegedu, gradu u južnom dijelu Mađarske, pronađena je jedna smećkasta ženka vrste H. tenuidentata. Taj je nalaz prvi za ovu vrstu na području Mađarske i ukazuje na daljnje širenje prema srednjoj Europi. Ovdje smo predstavili i nekoliko novih nalaza ove vrste, iz Grčke, Sjeverne Makedonije, Rumunjske i Srbije. Raspravili smo širenje vrste H. tenuidentata u Panonskoj nizini, kao i o potencijalnom značaju klimatskih promjena i učinka toplinskih otoka u uspostavljanju populacije u ovom dijelu Europe.

Predstavljen je prvi popis ljiljaka (Sphingidae) Hrvatske. Popis se temelji na pregledu muzejskih zbirki i objavljenih literaturnih nalaza. Do sada su u Hrvatskoj zabilježene 22 vrste, od kojih dvije vrste, Hippotion celerio (Linnaeus, 1758) i Sphingoneopsis gorgoniades (Hübner, 1819) nisu potvrđene tijekom recentnijih istraživanja te njihovu prisutnost u zemlji treba potvrditi. Za svaku vrstu daje se karta rasprostranjenosti koja sadrži sve dostupne objavljene literaturne nalaze, kao i nalaze iz muzejskih zbirki u Hrvatskoj. Za sve potvrđene i dvije potencijalne vrste ljiljaka navedeni su nazivi na hrvatskom jeziku.

Vrsta Saga pedo (Pallas, 1771) u Hrvatskoj je do sada poznata isključivo iz mediteranske biogeografske regije i južnih padina Dinarida alpinske regije koji graniče s njom. U ovom radu donosimo prve dokaze prisutnosti vrste duboko u onome što se službeno zove alpinska regija te peripanonskom prostoru u kontinentalnoj regiji Hrvatske. Objedinjujući sve dostupne uzorke i opažanja, u rezultatima prikazujemo upotpunjenu rasprostranjenost vrste S. pedo u Hrvatskoj. Također dajemo i podatke o ekologiji, terenska opažanja i raspravu o stanišnim preferencijama ove vrste.

Zaštićena područja temelj su zaštite biološke raznolikosti. U cijelom svijetu biljna raznolikost je ugrožena, a broj ugroženih vrsta dramatično raste. Mnoge od tih vrsta su endemi. Zaštićeno područje Sorkhabad smješteno je u provinciji Zanjan, SZ Iran, u području irano-anatolske ‘vruće točke’ biološke raznolikosti. Cilj ovog rada je istražiti endemične i ugrožene vaskularne biljne vrste, klasificirati lokalno rijetke vrste i identificirati ‘vruće točke’ ovog područja. Prikupljeno je ukupno 81 endemična vrsta iz 59 rodova unutar 22 porodice, te 116 ugroženih vrsta iz 86 rodova unutar 46 porodica. Najzastupljenije su porodice Fabaceae sa 16 i Asteraceae s 14 endemičnih vrsta, a od rodova Astragalus L. s 13 endemičnih vrsta. Stupanj endemičnosti u zaštićenom području Sorkhabad je 15,2%. Karte rasprostranjenosti vrsta pripremljene su u programu ArcGIS 10.3. Određene su ‘vruće točke’ za endemične i ugrožene vrste te one zauzimaju ukupno 50,709 ha (41,35%) zaštićenog područja Sorkhabad. Identificiranje tih točaka pomoći će stvoriti plan upravljanja i posljedično očuvati biološku raznolikost ovog područja.

Danas su najznačajnije prijetnje sisavcima predatorima gubitak staništa i antropogeni pritisak. Iako su usnati medvjedi široko rasprostranjeni u Indiji, još uvijek postoji rizik da populacije postanu fragmentirane i izolirane. Kao rezultat kontinuiranog gubitka i degradacije staništa tijekom prošlog stoljeća, populacije usnatih medvjeda se stalno smanjuju. Sada u cijelom području svog areala žive samo u izoliranim i fragmentiranim staništima. Stoga je za utvrđivanje ovih područja potrebno provesti analizu prikladnosti staništa. Modeliranje je provedeno korištenjem metode maksimalne entropije (Maxent verzija 3.4.3, studeni 2020.) s podacima o prisutnosti životinja prikupljenim iz 230 uzorkovanih područja u rezervatu Nilgiri u Balasoreu, istočna Indija. Prosječna AUC krivulja za ponavljanja je 0,984. Model se također procjenjuje prema ROC vrijednosti i metodi ponovnog uzorkovanja. Okolišne varijable koje su pridonijele modelu bile su BIO-12 (godišnja količina padalina), BIO-11 (srednja godišnja temperatura), DEM (digitalni model nadmorske visine), a u modelu su doprinosom prisutni i indeks razvedenosti terena (TRI), šumskog pokrova (FC), indeks antropogenog utjecaja (HII) i LULC također su prisutni u modelu. Također smo utvrdili da okolišna varijabla BIO-12 (66%) značajno utječe na obrazac rasprostranjenosti usnatog medvjeda. Suprotno tome, šumovitost (0,4%) ima zanemariviji učinak na taj obrazac. Nakon procesa modeliranja izrađena je karta prikladnosti staništa za usnate medvjede te je procijenjena upotrebljivost modela i karte za planove upravljanja usnatim medvjedom. Usnati medvjed je intenzivno rasprostranjen u zapadnom dijelu istraživanog područja. Zaključujemo da je usnati medvjed značajna vrsta sisavca čije se stanište mora očuvati.

Ovaj nastavak serije o zbirkama Botaničkog vrta PMF-a u Zagrebu donosi povijesni pregled roda podarki (Tradescantia Ruppius ex L.) i drugih pripadnika porodice komelinovki (Commelinaceae) uzgajanih u našim zbirkama između 1895. i 2023. Primijenjeni su najnoviji nomenklaturni pogledi na sistematiku divljih i kultiviranih svojti, koji pokazuju da je najmanje 145 vrsta, kultivara i križanaca te porodice uzgajano u Botaničkom vrtu tijekom posljednjih 128 godina. Danas uzgajamo 95 svojti porodice Commelinaceae.

Poznavanje obalčara Balkanskog poluotoka još uvijek je nepotpuno i mnoga područja su slabo istražena. Tijekom ovog istraživanja u razdoblju 2014 – 2018 prikupljali smo odrasle primjerke obalčara na Kosovu, u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Ukupno su pronađene 42 vrste iz 14 rodova i 7 porodica. Pet vrsta zabilježeno je prvi put za Kosovo (Leuctra cingulata Kempny, 1899, Leuctra cf. olympia Aubert, 1956 Nemoura cf. lucana Nicolai & Fochetti, 1991, Nemoura uncinata Despax, 1934 i Brachyptera macedonica Ikonomov, 1983), jedna prvi puta za Srbiju (Nemoura asceta Murányi, 2007) i jedna za Albaniju (Leuctra major Brinck, 1949). Ovo istraživanje doprinosi poznavanju uzoraka rasprostranjenosti obalčara na zapadnom Balkanu.