U ovom članku sastavljeni su popisi vrsta iz potporodice Tillandsioideae (porodica Bromeliaceae) uzgajanih u Botaničkom vrtu zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta između 1892. i 2021. godine. Uređena je sinonimka i nomenklatura te istraženo podrijetlo biljnog materijala. Rezultati pokazuju da su tijekom 129 godina kroz zbirke Botaničkog vrta prošle najmanje 82 svojte iz četiri roda potporodice Tillandsioideae (3 iz roda Catopsis, 6 iz roda Guzmania, 63 iz roda Tillandsia i 10 iz roda Vriesea). Od ukupno 9 rodova koji pripadaju potporodici Tillandsioideae danas uzgajamo 73 svojte iz 4 roda: 3 svojte iz roda Catopsis, 5 svojti iz roda Guzmania, 57 iz roda Tillandsia i 8 svojti iz roda Vriesea.

Callopistromyia annulipes (Macquart, 1855) u Europi je alohtona vrsta, unesena iz Sjeverne Amerike 2007. godine, a do 2021. se proširila na više od deset zemalja Europe. Širenje vrste uočeno je još 2007. te se trend nastavlja do danas, kad je vrsta pronađena i u Hrvatskoj. Korištenjem društvenih mreža kao što su Facebook i iNaturalist možemo uočiti konkretna širenja pojedinih vrsta, doznati više o njihovoj ekologiji i zaključiti o smjeru mogućeg širenja u budućnosti. Građanska znanost je odličan alat za dolazak do novih saznanja, no njezini potencijali se u današnje vrijeme i dalje premalo iskorištavaju.

U radu se govori o prvom nalazu vrsta Cionus griseopubens Wingelmüller, 1914 i C. hypsibatus Wingelmüller, 1914 za Albaniju te C. neglectus Košťál & Caldara, 2019 za Grčku. Daju se točni lokaliteti i njihovi opisi za sve tri vrste te njihov geografski odnos prema arealu vrsta. Verbascum longifolium Tenore potvrđena je kao biljka domaćin za C. hypsibatus i C. griseopubens u planinama Tomorr u Albaniji.

Ovo faunističko priopćenje o muhama balegarkama (Diptera: Scathophagidae) rezultiralo je bilježenjem sedamnaest vrsta, od kojih je Acanthocnema glaucescens (Loew, 1864) posljednja zabilježena vrsta za faunu Hrvatske. Sedamnaest vrsta iz porodice Scathophagidae zabilježenih u Hrvatskoj svrstano je u deset rodova. Rod Scathophaga zastupljen je sa šest vrsta, slijede Amaurosoma i Norellisoma s dvije vrste, te rodovi Acanthocnema, Cleigastra, Coniosternum, Cordilura, Norellia, Paralleloma i Phrosia zastupljeni s jednom vrstom.

Rad predstavlja zanimljive nalaze jedne vrste konjica i dviju vrsta skakavaca iz Hrvatske i Slovenije. Mramorni konjic grmušar Rhacocleis annulata Fieber, 1853 (Tettigoniidae: Tettigoniinae) po prvi je put zabilježen za Hrvatsku u Dubravi kraj Šibenika, a za Sloveniju u Borovnici sjeverozapadno od Ljubljane; plavonogi uplakani skakavac Eyprepocnemis plorans (Charpentier, 1825) (Acrididae: Eyprepocnemidinae) po prvi je put zabilježen za Hrvatsku također u Dubravi; i naposljetku nalaz crnog buhoskakavca (Xya pfaendleri Harz, 1970; Tridactylidae: Tridactylinae) u Dubravi prvi je nalaz ove vrste u Dalmaciji. Poznato je da se Rhacocleis annulata i Eyprepocnemis plorans šire Europom, tako da naši nalazi doprinose poznavanju širenja ovih vrsta po južnoj Europi. Hrvatska fauna ravnokrilaca sada, s dvjema novim vrstama, broji 187 vrsta, a slovenska fauna ravnokrilaca s jednom novom vrstom broji ukupno 158 vrsta.

Plemeniti ili riječni rak je autohtona europska vrsta slatkovodnih rakova, ugrožena mnogobrojnim antropogenim pritiscima na njegova staništa, klimatskim promjenama i stranim invazivnim vrstama rakova. Cilj ovog istraživanja je bio procijeniti učinkovitost zaštićenih područja i pan-europske mreže Natura 2000 u očuvanju raznolikosti plemenitog raka u Hrvatskoj. U tu svrhu korišteni su podaci o rasprostranjenosti vrste u slatkovodnim ekosustavima Hrvatske koji su preklopljeni s kartom zaštićenih područja što je poslužilo u gap analizi. Rezultati analize su pokazali da su populacije plemenitog raka umjereno dobro pokrivene zaštićenim područjima. Preklapanjem mape zaštićenih područja s mapom nalaza rakova zaključeno je da je 50% populacija plemenitog raka unutar zaštićenih područja. Rezultati ovog istraživanja mogu poslužiti u izradi budućih planova upravljanja ovom ugroženom vrstom.

Ovim radom predstavljamo demografske i reproduktivne značajke komercijalno izlovljavanog morskog psa mekuša (Mustelus punctulatus), na temelju analize 117 mužjaka i 108 ženki iz Jadranskog mora. Mužjaci postižu spolnu zrelost pri dužini tijela (DT) od 83,1 cm i 6,6 godina, a ženke pri 100,0 cm DT i 12,5 godina. Najstariji mužjak je procijenjen na 14 godina, a najstarija ženka na 19 godina. Gompertzovo model najbolje je opisao somatski rast, prema kojem je za mužjake predviđena maksimalna veličina (L∞) od 129,3 cm DT i koeficijent rasta (k) od 0,15 god–1, dok za ženke L∞ iznosi 141,1 cm DT, a k = 0,13 god–1. Utvrđene značajke životne strategije određuju mekuša kao spororastuću vrstu izrazito osjetljivu na izlov, pa je stoga potrebno čim prije razviti strategiju upravljanja ovom vrstom morskog psa.

Zygaena brizae jedna je od rjeđih vrsta ivanjskih ptičica na Balkanskom poluotoku, s tek nekoliko novijih opažanja. Iako se vrsta smatra dijelom faune Hrvatske, prije ovog istraživanja svi povjesni podatci bili su oskudni i neprecizni, prilikom čega se spominju se samo Istra i Dalmacija, bez ikakvog točnog lokaliteta. Tijekom 2021. ova je vrsta zabilježena u Nacionalnom parku Plitvička jezera na dva lokaliteta. Na području Homoljca je uočen samo jedan primjerak, ali je na livadama kod Prijeboja zabilježena brojna populacija. Ovo su prvi točni nalazi vrste Z. brizae u Hrvatskoj.

Tijekom 2019. istražena je i kartirana flora otoka Zlarina, uz upotrebu srednjeeuropske mreže kartiranja (MTB polja), prema kojoj se područje istraživanja sastojalo od devet MTB 1/64 kvadranata. Pri tome je zabilježeno 576 svojti (532 vrste i 44 podvrste) vaskularnih biljaka, od čega je 126 svojti zabilježeno po prvi put, 450 ranije zabilježenih svojti je potvrđeno, dok 153 ranije zabilježene svojte nisu potvrđene. U konačnici, na otoku je sveukupno do danas zabilježeno 730 svojti. Među njima, 580 svojti je samoniklo, 147 je kultivirano, a 23 se smatraju invazivnima. Kultivirane i adventivne biljke nisu uključene u analizu porodica i životnih oblika. Najveći broj zabilježenih svojti pripada porodicama Compositae (13,89%), Fabaceae (12,01%) i Poaceae (10,98%). Rezultati fitogeografske analize samonikle flore pokazuju dominaciju mediteranskog flornog elementa, što zajedno s dominacijom terofita ukazuje na mediteranski karakter flore otoka. Zabilježeno je 13 endemičnih, 44 ugrožene i 42 strogo zaštićene vrste i podvrste. Najbogatiji vrstama bili su kvadranti karakterizirani većom raznolikosti staništa i redovno košenim maslinicima. To nam govori da su za povećanje florističke raznolikosti na malim otocima od veličine samog otoka puno važniji umjereni ljudski utjecaj i raznolikost staništa.

U radu se opisuje i ilustrira Bicellaria croatica sp. nov. (Hybotidae) iz Hrvatske. Za porodicu Empididae donose se novi nalazi za Rhamphomyia brevis Daugeron & Lefebvre, 2015 (već postoji, Rhamphomyia brevis Loew, 1861) i predlaže se novo zamjensko ime za ovu vrstu: Rhamphomyia daugeroni nom. nov. Vrsta se seli u podrod Holoclera. Tri vrste iz porodice Empididae su prvi put zabilježene za Hrvatsku: Empis pleurica (Collin, 1960), Rhamphomyia (Amydroneura) pseudogibba Strobl, 1910 i Empis (Xanthempis) hypandrialis Daugeron, 2000 (ženka je opisana prvi put). Napominje se da se područje rasprostranjenosti vrste Empis pleurica (Collin, 1960) širi prema sjeverozapadu (od Izraela preko Turske do Hrvatske), sjeveru (do Kavkaza) i istoku (do Irana), vjerojatno zbog klimatskih promjena.