Nakon više od 40 godina bijela riđa Nymphalis vaualbum, danji leptir iz porodice šarenaca, ponovno je pronađen u Hrvatskoj. Jedna jedinka je uhvaćena u izvorišnom dijelu potoka Dubočanke na planini Papuku u srpnju 2004. godine. Kako se procjenjuje da su za ovu ugroženu i zaštićenu vrstu staništa na Papuku povoljna za preživljavanje u Hrvatskoj, područje oko nalazišta je označeno kao dio ekološke mreže NATURA 2000. Budući da je vrsta izumrla u mnogim europskim zemljama, ovaj je nalaz od velike važnosti te su potrebna ciljana terenska istraživanja da se potvrdi stalna populacija i utvrdi recentno rasprostranjenje i status populacije.

Mušice svrbljivice (Simuliidae) su sakupljane tijekom 2007. i 2008. godine na tri sedrene barijere u Nacionalnom parku Plitvička jezera uz pomoć emergencijskih klopki. Ukupno je zabilježeno devet vrsta koje pripadaju rodu Simulium od kojih su Simulium (Eusimulium) angustipes Edwards, Simulium (Obuchovia) auricoma Meigen, Simulium (Nevermannia) costatum Friederichs, Simulium (Simulium) trifasciatum Curtis i Simulium (Simulium) variegatum Meigen zabilježene po prvi put u Hrvatskoj. Najzastupljenija vrsta je bila Simulium (Eusimulium) angustipes te nakon nje Simulium (Nevermannia) costatum.

Navode se podaci za četiri vrste ramenonožaca nađenih na tri nova nalazišta: u uzorku sedimenta iz morske špilje Medova buža s jednog metra dubine (Novocrania turbinata, Argyrotheca cuneata i Joania cordata), s obraštaja fragmenta amfore u Velom kolu na dubini od 25 m (Argyrotheca cuneata i Megathiris detruncata) otok Rab i u Unijskom kanalu s dubine od 52 m (Joania cordata).

Cephalanthera damasonium je uobičajena mezofilna vrsta kontinentalnih šuma Hrvatske. U Mediteranu vrsta dolazi gotovo isključivo u submediteranskoj listopadnoj vegetaciji. Do sada poznata jedina četiri nalazišta u eumediteranskoj vazdazelenoj vegetaciji u Hrvatskoj (Limski kanal, Rab, Lošinj i Šibenik) karakterizira jak utjecaj okolne listopadne vegetacije i mali broj jedinki. Otok Mljet je najjužnije nalazište vrste Cephalanthera damasonium u Hrvatskoj. Kako bi se objasnio ovaj neočekivani nalaz, u radu se razmatraju dosadašnji nalazi u eumediteranskoj vazdazelenoj vegetaciji te ekološki zahtjevi vrste.

Ovaj rad je doprinos poznavanju faune osa šiškarica Hrvatske. Ukupno je u razdoblju 1997.–2009. u Hrvatskoj zabilježeno 17 rodova s 87 vrsta, prije svega u sjeverozapadnom dijelu zemlje te Istri. Neke vrste se spominju prvi puta za Hrvatsku. Za sve vrste navode se podaci o nalazištima, datumima nalaska, sinonimima i biljkama domaćinima. Popis se temelji isključivo na materijalu kojeg je prikupio autor. U radu se opisuje i nespolna ženka rijetke vrste Andricus korlevici, a vrsta se premješta u drugi rod.

U radu su prikazani litetraturni podaci faunističkih istraživanja lisnih uši i njihovih domaćina u Hrvatskoj. Cilj rada bio je sastaviti pregled i listu lisnih uši i biljaka domaćina kao vrlo značajnih štetnika na kulturnom bilju. Tijekom sastavljanja navedene liste korištena je sva nama dostupna literatura faunističkih istraživanja lisnih uši u Hrvatskoj. Prve objave faune lisnih uši datiraju iz 1927. (KOVAČEVIĆ, 1927), a od tog datuma do danas o istraživanju faune lisnih uši u Hrvatskoj objavljeno je više od 50 znanstvenih radova. Na 192 biljke domaćina utvrđena je 191 vrsta lisne uši. Ukupno 192 biljke domaćini svrstane su u 40 redova i 60 porodica. Najveći broj domaćina imaju sljedeće vrste lisnih uši: Aphis fabae, Myzus persicae, Macrosiphum euphorbiae, Aphis gossypii, Aphis craccivora, Aulacorthum solani, Acyrtosiphum pisum, Megoura viciae, Methopolophium dirhodum, Rhopalosiphum padi i Aphis pomi. Vrsta Aphis fabae zabilježena je na 60 biljaka domaćina, Myzus persicae na 42, Macrosiphum euphorbiae na 38, Aphis gossypii 33, A. craccivora i Aulacorthum solani na 28, Acyrtosiphum pisum na 16, Megoura viciae i Methopolophium dirhodum na 15, Rhopalosiphum padi na 14 te Aphis pomi na 13 biljaka domaćina. Navedene su vrste ujedno i najznačajniji štetnici kulturnog bilja na kojem uzrokuju izravne štete sisanjem sokova, ali i neizravne štete koje se očituju u prenošenju virusa.

Pregledom malakološke literature ustanovljen je broj i vrsta radova u kojima se nalaze podaci o kopnenoj malakofauni hrvatskih otoka Cresa, Suska, Dugog otoka, Kornata, Brača, te otočja Parka prirode »Telašćica« i Nacionalnog parka »Kornati«. Također je utvrđen ukupno poznati broj svojti i nalazišta na svakom istraženom otoku i otočju. Na temelju broja vrsta puževa i lokaliteta koja se navode kao nalazišta puževa, te na temelju zastupljenosti malih vrsta puževa ocijenjena je sustavnost radova koji obrađuju proučene otoke i otočje. To je omogućilo ocjenu poznavanja njihove malakofaune i određivanje prioritetnog otoka i otočja u potrebi istraživanja kopnenih puževa.

U radu se opisuje Acheroniotes golovranicensis sp. nov. iz jame Golovranica (masiv planine Ljubišnje, Radovina, JI Bosna i Hercegovina), druga poznata vrsta tog roda te se uspoređuje kongenerična vrsta Acheroniotes mlejneki Lohaj & Lakota, 2010. Novu vrstu odlikuje različit oblik pronotuma, šira glava i oblik vršnog dijela muških genitalija. Također rad donosi podatke o rasprostranjenosti i ekologiji ove neobične vrste.

U radu se opisuju dvije nove visokospecijalizirane vrste troglobiontnih kornjaša s Velebita, iz dubokih špilja Crnopca (Hrvatska, Dinaridi). Najznačajnije osobine nove vrste Velebitaphaenops (n. g.) giganteus Casale & Jalžić (Coleoptera: Carabidae: Trechini) su veličina te posebna kombinacija značajki usnih dijelova, osobitosti četina i genitalija mužjaka. Obrazlaže se i razmatra njen vjerojatan položaj među svojtama afenopsoidnih trehina Dinarida. Nova vrsta Velebitodromus ozrenlukici Lohaj, Mlejnek & Jalžić (Coleoptera: Cholevidae: Leptodirini) bliska je tipskoj vrsti roda, Velebitodromus smidai Casale, Giachino & Jalžić, 2004, opisanoj sa sjevernog Velebita (Lubenovac). Novu vrstu karakterizira kraće i šire pokrilje, i ostale dijagnostičke značajke opisane u tekstu i u ključu za identifikaciju. U radu se daju i podaci o rasprostranjenosti i staništima tih novih, neočekivanih i zanimljivih svojti.

Premda je velebitsku djetelinu (Trifolium velebiticum) opisao Degen još prije jednoga stoljeća, sve do u najnovije vrijeme bila su poznata samo tri točno određena lokaliteta u Hrvatskoj te jedan lokalitet u Sloveniji. Istraživanja posljednjih godina u Hrvatskoj pokazala su da je ta biljka mnogo češća nego što bi se iz dotadašnjih nalaza moglo zaključiti. U tekstu ovoga priloga navedeni su pojedinačno novi lokaliteti s kratkim opisom staništa. Vidljivo da ta biljka raste na različitim nadmorskim visinama i različitim staništima, najčešće i obilno na povremeno poplavljenim travnjacima krških polja.