Izrađen je objedinjen popis ptica za područje Sisačke posavine kojim je ustanovljeno dolaženje ukupno 246 vrsta u razdoblju 1881. do 1998. Popis se najvećim dijelom odnosi na ptice u području Parka prirode Lonjsko Polje te zemljopisnom području Lonjskog polja. Za izradu popisa rabljeni su dosad zabilježeni podaci iz objavljenih i neobjavljenih radova u spomenutom razdoblju. Popis predstavlja osnovu za dalje dopunjavanje novo zabilježenim vrstama ptica Sisačke posavine kao i prilog valorizaciji avifaunističke različitosti Parka prirode Lonjsko Polje.

Istraživane su biljke uz rub svih cesta koje povezuju gradove u Zapadnoj Anatoliji u Turskoj. Duljina 17 izabranih cesta je iznosila oko 2700 km. Prikupljeni uzorci pripadali su 271 svojti, odnosno 57 biljnih porodica. Među njima su najzastupljenije bile porodice Asteraceae, Fabaceae i Poaceae, a među rodovima to su bili Bromus L., Rumex L. i Silene L. Najčešće nađena svojta uz istraživane ceste bila je Valerianella coronata (L.) DC., a najčešći biljni oblik su bili terofiti.

U sastavu flore Nacionalnog parka Kornati prema literaturnim izvorima dosad je zabilježeno 605 svojti vaskularne flore. Florističkim istraživanjima tijekom 1994. i 1995. godine utvr|eno je još 29 novih vrsta, pa flora Kornata sada ukupno broji 634 biljne svojte. Detaljnim istraživanjima pet kornatskih otoka (Arapovac, Kornat, Klobučar, Lavsa i Ravna sika) zabilježena su nova nalazišta biljnih svojti, koje se ubrajaju u ukupni popis od 634 svojti kornatske flore, ali nisu dosad bile poznate za pojedinačne otoke, od čega je 123 novih nalazišta za otok Lavsu, 113 za otok Kornat, 57 za Klobučar, 51 za Ravnu siku i 47 za Arapovac.

Tijekom istraživanja od 1994. do 2002. godine na 15 lokaliteta zabilježeno je 165 primjeraka pauka skakača (29 vrsta). Za većinu vrsta daju se kratki ekološki podaci. Predlaže se nova kombinacija: Saitis imitata (Simon, 1862) ex Pseudeuophrys. Po prvi put se detaljno opisuje epiginij i njegova unutrašnja struktura kod S. imitata. Vrsta Saitis sanctaeeufemiae Kolosváry, 1938 odbacuje se za faunu Hrvatske, a kao nova za Hrvatsku zabilježena je Marpissa nivoyi.

Obrađeno je ukupno 85 primjeraka odnosno 14 vrsta zmija prikupljenih u gorju Zapadni Taurus. Rad donosi morfološke osobitosti vrsta te neka topografska opažanja lokaliteta. Prikupljeni materijal pomogao je upotpuniti nedostatke u poznavanju rasprostranjenja vrsta koje žive u ovoj regiji. Prikupljeni podaci uspoređeni su s relevantnom literaturom u svrhu produbljivanja znanja o taksonomiji vrsta.

Holevine su skupina kornjaša s mnogo podzemnih predstavnika koji su pretežno detritivorni ili saprofagni. Neke vrste pokazuju modifikacije usnih organa zbog svoje prehrambene niše, prilagođavajući se poluakvatičkom načinu života, ili zbog stupnja adaptacije na život u špilji. Razlike su očite i među rodovima i špiljskim vrstama koje su na istom stupnju adaptacije. Glavne modifikacije tiču se oblika i strukture različitih dijelova, kao i njihove duljine, i rasporeda dlaka, čekinja i seta. Prilagodba na akvatičku prehrambenu nišu modificirala je čeljusti, koje su dobile oblik žlice kojom se voda prinosi ustima; lacinia preuzima ulogu miješanja, a galea filtriranja organskih čestica svojim finim i vrlo gustim dlačicama. Očita jednoličnost uvjeta u podzemnom okolišu, te izvora hrane, zajedno s njenom rijetkošću, mogu pogrešno upućivati na jednosmjernu evoluciju stanovnika podzemlja. Uočene razlike između usnih organa proučavanih vrsta mogu biti dobar materijal za taksonomiste koji neke od tih osobina mogu uključiti u svoj rad, obično težak zbog homogene morfologije mnogih stanovnika podzemlja. Kao doprinos komparativnoj studiji usnih organa nekih predstavnika holevina, na temelju usnih organa naglašavamo efekt prilagodbe na špiljski život te dokaz divergentne evolucije u relativno konstantnom okolišu, u smislu klime i dotoka hrane.

Istraživali smo način na koji mužjak špiljske ribe Poecilia mexicana odabire receptivnu odnosno nereceptivnu ženku, pri čemu je tjelesni kontakt bio onemogućen, ali su čimbenici nošeni vodom mogli doprijeti do mužjaka. Niti na svjetlu niti u tami mužjaci nisu preferirali receptivne ženke. Proizlazi da vodom nošenih tvari (feromona) nema, ili ih mužjaci ne raspoznaju, odnosno ne koriste.

Članak ističe složenost determiniranja i taksonomsku problematiku uzoraka fosilne makroflore iz Socke i Posavskih bora (Slovenija) i šire okoline planine Promine (Hrvatska). Posebice je izražena problematika određivanja pojedinačnih uzoraka i njihovo pravilno svrstavanje (vrsta, rod, porodica), no unatoč svemu ne remeti se zaključak o ukupnom sastavu i karakteru fosilnih biljnih zajednica toga doba. Ovdje se ističe problematika određivanja pojedinih vrsta i njihove međusobne morfološke sličnosti, kako unutar samih porodica, rodova i vrsta, tako i između pojedinih vrsta. To se odnosi na fosilne četinjače (Cupressaceae, Taxodiaceae, Araucariaceae), lovore (međusobne sličnosti i sličnosti pojedinim drugim porodicama), porodice Myricaceae, Moraceae, Rhamnaceae, Proteaceae, Sapotaceae i lišće tzv. »leguminoznoga tipa«.

Miješana motovunska hrastova šuma jedno je od najznačajnijih područja za sakupljanje bijelog tartufa (Tuber magnatum Pico) u Istri. Motovunska šuma pokriva područje od 900 ha u dolini rijeke Mirne, koja utiče u Jadransko more prolazeći kroz brežuljkasti pejzaž stvoren sedimentacijskim procesima na trijas-eocenskoj vapnenačkoj podlozi i eocen-oligocenskim fliš procesima. Bijeli tartuf pronalazi se samo u nizinskom dijelu doline, a pronađene količine u zadnjih nekoliko godina opadaju. Istraživanje je obavljeno s ciljem da se utvrde karakteristike tla u području Motovuna pogodnog za rast tartufa, i da se pokuša objasniti uzrok pada u njihovoj proizvodnji. Karpofore bijelog tartufa ne pronalaze se u cijelom riječnom području, zato je motovunska šuma podijeljena u produktivna, neproduktivna i povremeno produktivna područja. Produktivna područja u donjem dijelu šume uspoređena su s manje vlažnim, tanjim i bolje razvijenim neproduktivnim područjima na padinama. Sva tla u nizinskom dijelu doline su debela i slabo razvijena zahvaljujući stalnom spuštanju finog sedimenta s padina, ali su samo neproduktivna područja karakterizirana vodenim zasićenjem u nekim periodima u godini. Usporedba tala dokazala je potrebu bijelog tartufa za vlažnim, dobro dreniranim i lužnatim tlom, uz specifične zahtjeve za dobrim prozračivanjem i rahlošću. Tlo pogodno za rast bijelog tartufa ne smije biti previše suho, ni previše vlažno. Smatramo da je u motovunskoj šumi došlo do pada proizvodnje bijelog tartufa zbog niza javnih radova koji su promijenili vodni režim područja uzrokujući sušenje šumskog tla.