Analizirano je visinsko rasprostranjenje četiri vrste šišmiša roda Plecotus u Hrvatskoj. P. austriacus i P. kolombatovici su ograničeni na niže visine, do 800 m nad morem. P. auritus nastava kontinentalna šumska staništa, uglavnom bukove šume, ali u Panonskoj nizini i šume hrasta lužnjaka na nadmorskim visinama manjim od 100 m. Za razliku od ostalih vrsta roda Plecotus, nalazi vrste P. macrobullaris u Hrvatskoj imaju osobito široki raspon nadmorskih visina, od morske razine do vrhova planina, ali uz većinu nalazišta ispod 800 m nadmorske visine.

Istraživanje je obavljeno na području sela Mokrice (46°00’N, 15°55’E; sjeverozapadna Hrvatska). Podaci se odnose na razdoblje od 1980. do 2003. godine. Bilježen je prvi dan povratka čvoraka sa zimovanja i prvo sneseno jaje u sezoni gniježđenja. Nije bilo statistički značajne povezanosti između datuma povratka i datuma početka nesenja jaja u čvoraka.

Na osnovi literaturnih podataka, podataka drugih specijalista, te taksonomske revizije materijala iz Zbirke lažištipavaca Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja i vlastite zbirke, za faunu Hrvatske utvrđeno je 10 porodica i 26 rodova s 99 vrsta i 10 podvrsta, ukupno 109 svojti. Deset vrsta je prvi put navedeno za faunu Hrvatske. Opća rasprostranjenost je prikazana prema geografskim makroregijama Hrvatske.

Tijekom dvije godine istraživana je prisutnost algi s posebnim naglaskom na dijatomeje na sedrenim barijerama rijeke Krke u Sloveniji. Cilj je bio utvrđivanje kvalitativnog sastava i relativne brojnosti perifitona. Tijekom 1999. i 2000. mjereni su temeljni fizikalni i kemijski parametri. Utvrđen je 81 takson algi. Većina pripada u Bacillariophyceae. Petnaest vrsta i podvrsta bilo je novo za Sloveniju, od čega 14 spada u Bacillariophyceae i 1 u Cyanobacteria. Većina novih vrsta i podvrsta pripadalo je rodovima Nitzschia (5) i Navicula (4).

Pregled razvoja vegetacije u kontinentalnom području Hrvatske obuhvaća razdoblje postglacijala, a temelji se na sintezi dosadašnjih arheobotaničkih istraživanja, koja uključuju polenske analize, te analize biljnih makrofosila. Prikazane su promjene vegetacije tijekom pojedinih razdoblja postglacijala, a posebna pozornost posvećena je atropogenom utjecaju na vegetaciju.

Na 237 primjeraka šnjura pučinara (105 ženki, 101 mužjak i 31 spolno nezrelih jedinki) ulovljenih u srednjem Jadranu analizirana su morfometrijska (15) i meristička obilježja (8). Cilj ove studije bio je istražiti morfološke razlike između mužjaka i ženki, postojanje morfološki homogenog ili heterogenog stoka i promjene morfometrijskih osobina tijekom rasta ribe. Morfološke razlike između mužjaka i ženki nisu izražene. Modalne vrijednosti specifičnih morfoloških obilježja, kao što su broj ljusaka u bočnoj pruzi, najveća visina ljusaka u prednjem i stražnjem dijelu bočne pruge i točka gdje završava dodatna leđna bočna pruga te vrijednosti ostalih biometrijskih osobina ukazuju da u Jadranu vjerojatno obitava morfološki homogena populacija ove vrste. Uočene su promjene morfometrijskih odnosa u vezi s porastom tjelesne dužine. Manji primjerci imaju veću dužinu glave, podrepnu i trbušne peraje nego veći primjerci. S druge strane veće ribe imaju veću predočnu i zaočnu udaljenost, manju veličinu oka i manju visinu ljusaka u bočnoj pruzi u odnosu na manje ribe. Negativna korelacija zabilježena kod najmanje i najveće visine tijela pokazuje da se tijelo ribe progresivno izdužuje. Merističke osobine šnjura pučinara s različitih područja Mediterana i sjeveroistočnog Atlantika uglavnom se podudaraju s podacima dobivenim u ovom radu.

U Nacionalnom parku Mljet, na 36 ronilački istraženih obalnih postaja u razdoblju 1995–2000, nađeno je deset vrsta poliplakofornih mekušaca – babuški. To je čak 63 % vrsta poznatih za Jadran odnosno 34 % vrsta koje žive u Sredozemnom moru. Za svaku se vrstu navode sinonimi, staništa, te dubinska i opća rasprostranjenost. S ciljem boljeg poznavanja rasprostranjenosti babuški u Jadranu, dodani su i do sada neobjavljeni nalazi oba autora.

U radu su opisane Croatodirus casalei Giachino & Jalžić, nova vrsta sa Sjevernog Velebita (Lubenovac, Mali kuk, Slovačka jama) i C. ozimeci Casale, Giachino & Jalžić, nova vrsta iz Lokava (špilja Lokvarka). Njihova morfološka svojstva uspoređuju se s onima tipske vrste ovog roda (C. bozicevici Casale, Giachino & Jalžić, 2000). Rod se potvrđuje kao homogen, jasno raspoznatljiv i monofiletički, te je pridodan filetičkoj liniji Anthroherpon. Novi rod Velebitodromus s novom vrstom smidai opisan je također sa Sjevernog Velebita (Lubenovac, Slovačka jama). Zbog vanjskih osobina i zbog građe muških i ženskih genitalija, rod je pridodan filetičkoj liniji Anthroherpon, i prepoznaje se kao srodan rodovima Anthroherpon Reitter, 1889 i Paranthrophilon Reitter, 1889.