Tijekom protekla dva desetljeća populacije zelene želve (Chelonia mydas) u Sredozemnom moru pokazu pozitivan trend u broju gnijezda. Iako su vode istočnog Sredozemlja prepoznate kao kritična staništa ove vrste, mali broj dokumentiranih nalaza u Jadranskom moru ukazivao je na sporadični značaj Jadrana kao njenog morskog staništa. Ovim radom predstavljamo nove nalaze zelenih želvi u Jadranskom moru, dajemo pregled vremenske dinamike svih potvrđenih dosadašnjih nalaza te analiziramo značaj akvatorija Jadrana za ovu vrstu. U radu prikazujemo 75 nalaza zelene želve u Jadranu uključujući osam novih. Broj dokumentiranih nalaza općenito je nizak, ali pokazuje zanimljiv deseterostruki porast od 2000. godine do danas. Porast u broju nalaza vjerojatan je rezultat djelovanja tri čimbenika: (i) pozitivnog trenda populacija na glavnim gnjezdištima u Sredozemlju; (ii) povećanog institucionalnog kapaciteta za istraživanje i očuvanje morskih kornjača u Jadranu tijekom posljednja dva desetljeća te (iii) povećanje temperature mora. Dokumentirana povećanja površinskih temperatura mora možebitno su uspostavila odgovarajuće i ponavljajuće toplinske koridore duž jonsko-jadranskog razvojnog migracijskog puta koji služe kao ekološki okidači imigracija juvenilnih zelenih želvi u Jadran. Budući da će se brojnost ove vrste vjerojatno nastaviti povećavati, potrebno je povećati napore usmjerene na istraživanja njene prostorne dinamike i zaštitu kako bi se izbjeglo da Jadransko more postane ponorno stanište za sredozemnu populaciju zelene želve.

Šest mužjaka vrste Leptochilus quintus Gusenleitner prikupljeno je u svibnju 2021. na planini Mosoru u Hrvatskoj. Za tu vrstu pretpostavljalo se da je izumrla, jer u posljednjih 136 godina nije prikupljen nijedan primjerak. Za razliku od prethodno poznatog primjerka (holotipa) s potpuno crnim klipeusom, prikupljeni primjerci na klipeusu imaju različite količine žutih oznaka, a tek jedan primjerak ima potpuno crni klipeus. DNA dva primjerka sekvencionirana je za mitohondrijalni gen COI te je otkriveno da se njihove sekvence razlikuju u dva para baza, što ukazuje na određen stupanj genetičke raznolikosti koja se zadržala u populaciji. Ovaj nalaz ukazuje na potrebu detaljnije faunističke analize Hrvatske i čitavog Balkana kao sjecišta srednje-, istočno- i južnoeuropskih faunističkih elemenata.

Ivanjski rovaš (Ablepharus kitaibelii) je ugrožena vrsta guštera u Hrvatskoj, prisutna na vrlo malom području u Parku prirode Papuk te na nekoliko lokaliteta u gradu Iloku i bližoj okolici. Na Papuku je vrsta ograničena na područje toplih južnih padina vrhova Turjak-Mališćak-Pliš, iznad Velike. U 2019. godini vrsta je zabilježena na novom lokalitetu, na Stinicama. Cilj ovog rada je analizirati morfometrijske mjere, relativnu gustoću, predatorski pritisak te utvrditi opstojnost ove populacije. Podaci su uspoređeni s prethodnim istraživanjima ivanjskog rovaša na Turjaku, do sada najistraženijem nalazištu ivanjskog rovaša na Papuku. Populacija na Stinicama je manje gustoće od populacije na Turjaku i pod većim je predatorskim pritiskom. Također, postoje razlike u morfometrijskim mjerama između ove dvije populacije.