Moderni muzeji imaju sve veću ulogu u provođenju programa kulturnog i prirodoslovnog turizma, jer svojim zbirkama i izložbama privlače sve veći broj turista i potiču ih da se upute u prirodu i vide prirodoslovne lokalitete. Hrvatska je iznimno bogata geološkom (stijene, minerali, fosili i reljef) i biološkom raznolikošću (biljke, životinje, staništa, ekosustavi), a mali dio toga može se vidjeti i u muzeju, što čini veliki potencijal za interpretaciju prirodne baštine, a time i za turizam. Muzej čuva i brine o baštini, ali je i promovira, zajedno s pripadajućim gradom, regijom i zemljom. Partnerstvo između muzeja i turizma je danas neophodno da bi se neka prirodna znamenitost pravilno prezentirala i sačuvala. Posebno je važno povezati prirodoslovne muzeje s ustanovama koje brinu o pojedinim zaštićenim dijelovima prirode (nacionalni parkovi, parkovi prirode, geo-parkovi). Rad prikazuje kako je muzej svojim programima usmjeren popularizaciji i interpretaciji prirodnih ljepota zemlje. Uz interaktivnu kartu na muzejskim web-stranicama, razgledavanjem postava i izložbi, kroz radionice, publikacije i ostale aktivnosti publika može upoznati poznate, manje poznate ili potpuno nepoznate, a opet značajne prirodne lokalitete. Partneri u tim programima su prvenstveno škole, a nakon njih turisti. Hrvatski nastavni plan sve više potiče upoznavanje prirodoslovlja, s ciljem učenja kako u učionici, tako i na samim lokalitetima. U muzejskom programu prezentacije prirodne baštine za škole i turiste, predstavljaju se lokaliteti koji imaju ne samo prirodoslovnu vrijednost, nego su i lako i sigurno dostupni, drugim riječima, kao osmišljeni za posjetitelje.

Na temelju oblika hitiniziranog dijela kopulatornog organa te gustoće stridulacijskih zubića na pokrilju mužjaka, po prvi puta je u Hrvatskoj dokumentiran nalaz stepskog rovca Gryllotalpa stepposa Zhantiev, 1991, vrste karakteristične za nizinsko stepsko područje istočne Europe. Sve jedinke u uzorku iz Valpova u Podravini bile su kratkokrile, što je česta pojava kod ove vrste koja je po morfološkim karakteristikama vrlo slična kontinentalnoj vrsti G. gryllotalpa. U izgledu žila na pokrilju mužjaka zabilježena je netipična varijabilnost koju treba istražiti na većem broju uzoraka. Ovim nalazom potiču se daljnja istraživanja rovaca u Hrvatskoj koja će pridonijeti boljem poznavanju njihove rasprostranjenosti te biogeografije ovog dijela Europe.

Pseudoškorpioni iz porodice Chernetidae Pselaphochernes lacertosus (L. Koch, 1873) i P. scorpioides (Hermann, 1804) zabilježeni su prvi puta za Albaniju, a rad donosi i drugi lokalitet u Albaniji za vrstu Dendrochernes cyrneus (L. Koch, 1873).

Invazivna vrsta sjemenarki porijeklom iz orijentalne Azije Megabruchidius tonkineus (Pic, 1904), nađena je po prvi puta u Hrvatskoj u mahunama gledičije (Gleditsia triachantos L.). Prvi nalaz ove vrste u Europi zabilježen je 80-ih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj, međutim odnedavno postoje dokazi da se ta vrsta ustalila u Bugarskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Srbiji i Švicarskoj. U radu su prikazana osnovna morfološka i biološka obilježja vrste kao i njezina rasprostranjenost na području Istočne Hrvatske.

Tijekom terenskih florističkih istraživanja na otoku Korčuli 2016. godine, vrsta Eclipta prostrata (Asteraceae) pronađena je na vlažnom pjeskovitom i kamenitom staništu uvale Stiniva nedaleko od Smokvice. To je prvi nalaz te vrste u Hrvatskoj.

Sjevernoamerička vrsta Myriophyllum heterophyllum Michx. (Haloragaceae) u Europi ima status invazivne vrste od 2012. godine. Tijekom fitocenoloških istraživanja u delti Neretve u srpnju 2016., utvrdili smo visoku pokrovnost vrste Myriophyllum heterophyllum u vegetaciji zakorijenjenih makrofita sveze Nymphaeion albae Oberd. 1957 (Potamogetonetalia Koch 1926). Prema dosadašnjim podacima, to je drugi nalaz te vrste u Hrvatskoj.

Rad donosi podatke o novim nalazima rijetke mediteranske vrste tulara Micropterna wageneri u Hrvatskoj, s prvim podacima o DNA barkodiranju te vrste. Vrsta je zabilježena u Konavlima i na Biokovu. Također se predstavlja raznolikost roda Micropterna u Hrvatskoj i raspravlja o DNA barkodiranju tog roda u Hrvatskoj i Europi.

U ovom radu predstavljeni su rezultati istraživanja faune vretenaca sjeverozapadne Bosne. Terenskim istraživanjem koje je provedeno tijekom ljeta 2012. i 2013. godine zabilježeno je ukupno 36 vrsta vretenaca, među kojima su 34 vrste nove za ovo područje. U radu je prikazana detaljna analiza rezultata te usporedba sa sastavom faune vretenaca susjednih područja BiH i Hrvatske. Najzastupljenije zabilježene vrste su bile Calopteryx virgo (Linnaeus, 1758), Sympetrum sanguineum (Müller, 1764), Onychogomphus forcipatus (Linnaeus,1758), Somatochlora meridionalis Nielsen, 1935, Calopteryx splendens (Harris, 1782) i Platycnemis pennipes (Pallas, 1771). Među najznačajnije nalaze spadaju pronalasci vrsta Chalcolestes viridis (Vander Linden, 1825) i Coenagrion scitulum (Rambur, 1842), rijetkih vrsta u BiH, kao i vrsta od europskog konzervacijskog značaja, Coenagrion ornatum (Selys, 1850) i Cordulegaster heros Theischinger, 1979. Raspravljena su staništa i rasprostranjenost ovih vrsta u regiji i u BiH, te zaštita vretenaca u BiH.

Terenskim istraživanjem kopnene malakofaune istočnojadranskih otoka Šolte, Drvenika velog i Drvenika malog (Hrvatska) nađeno je 36 vrsta puževa s kućicom. Time smo gotovo utrostručili broj svojti zabilježenih u literaturi. Vrste Lindholmiola corcyrensis (Rossmässler, 1836) i Delima (Piceata) piceata (Rossmässler, 1836), zabilježene u literaturi za Drvenik veli, smatramo nepostojećim na istraživanom području, a i u Hrvatskoj. Od nađenih svojti ističemo Odontocyclas kokeilii (Rossmässler, 1837) koja na Šolti i Drveniku velom ostvaruje drugo, odnosno treće otočno nalazište u Hrvatskoj, te endemičnu zaklopnicu Delima (Semirugata) hiltrudis H. Nordsieck, 1969, također nađenu na Šolti, a dosada poznatu samo s otoka Brača. Očekivano, najviše vrsta ima na najvećem otoku, Šolti, a najmanje na najmanjem otoku, Drveniku malom. Vrijednosti Whittakerovog indeksa biodiverziteta i maksimalnog indeksa biodiverziteta rastu s veličinom istraživanih otoka. Prosječan broj svojti po lokalitetu najveći je na srednje velikom istraživanom otoku Drveniku velom, što je posljedica raznolikosti staništa, i prvenstveno njihove očuvanosti.