Krško područje Hrvatske ukupne površine 26 tisuća km2, s dijelom dinarskog krša, biospeleološki je određeno kao područje velike biološke raznolikosti u svijetu. U ovoj monografiji podastiru se podaci o biološkoj raznolikosti podzemnih staništa i organizama primarno s taksonomskog aspekta i s posebnim osvrtom na regionalnu raznolikost. Geomorfološka, hidrološka i klimatološka raznolikost Hrvatske rezultirala je osobitim rasponom različitih podzemnih staništa, kao što su kontinentalne i priobalne špilje, mreža plitke i duboke freatičke zone, intersticij – hiporeička zona i drugi tipovi infiltracijskih zona, itd. Iz špilja i intersticijskih staništa Hrvatske poznato je preko 500 obveznih podzemnih vrsta i podvrsta. Većina podzemnih vrsta u Hrvatskoj su kopneni organizmi. Utvrđeno je 299 troglobionata i 170 stigobionata. Većina podzemnih vrsta ima vrlo ograničeno područje rasprostranjenosti, gotovo 70% je endemno za Hrvatsku. Špiljske gljive su vrlo slabo poznate. Među njima je nekoliko troglobionata i troglofila koji su paraziti na špiljskim kornjašima i troglofilnim leptirima. Neke subtroglofilne vrste možda su također troglobiontske, no njihov taksonomski i/ili ekološki status morala bi razjasniti buduća istraživanja. U pogledu najveće brojnosti troglobionata, pet je velikih skupina životinja – Coleoptera, Pseudoscorpiones, Araneae, Gastropoda i Diplopoda. Kornjaši (Coleoptera) su najdominantniji. U Hrvatskoj je poznato više od 100 kavernikolnih kornjaša (vrsta i podvrsta). Među stigobiontima dominiraju raci. Gotovo polovica opisanih vrsta su iz skupine Crustacea. Među racima, skupina Syncarida i Thermosbaenacea su isključivi stigobionti. Brojčano gledano, među stigobiontskim racima skupina Amphipoda dominira u špiljama, a skupina Copepoda u intersticiju. Jedina do danas poznata stigobiontska spužva Eunapius subterraneus Sket et Velikonja nastanjuje nekoliko špilja u Hrvatskoj. Također jedini poznati stigobiontski školjkaš Congeria kusceri Bole nastanjuje niz špilja u Hrvatskoj. Ostale važne skupine su obrubnjaci, virnjaci (Temnocephalida i Tricladida), puževi (Gastropoda) i jedini poznati stigobiontski kralježnjak Proteus anguinus Laurenti. Velika taksonomska raznolikost podzemnih organizama Hrvatske pripisuje se djelomično geološkoj heterogenosti i posebno jedinstvenom spoju različitih geoloških i ekoloških pojava.

Sustavnim popisom je kod nas na istočnom Jadranu nadjeno 156 morskih fitonima za makroalge i Zosteraceae, od čega su polovica sinonimi između raznih otoka i kopna, a ostalih 82 fitonima se odnose na posebne morske svojte. Zato su kod nas imena morskih alga bogatija negoli igdje u Europi i podjednako brojna kao u najbogatijem svjetskom nazivlju za alge u Japanu. Tek manji dio toga hrvatskog nazivlja za alge su posudjeni romanizmi (1/5–1/3), polovica su čakavski nazivi, a ostalo predromansko-neslavenski arhaizmi liburno-ilirskoga i praindoeuropskog podrijetla. Kod nas je najsiromašnije štokavsko nazivlje alga na kopnenim obalama, najviše do 9 fitonima. Bogatije je čakavsko nazivlje alga na otocima: najviše je 79 morskih fitonima na jugoistočnom Krku, pa 25 na Rabu, 19 na Dugom otoku, 15 na Visu, 12 na Žirju, a najmanje (3–5) velebitska obala, Mljet i Lastovo.

U radu se daju novi podaci o vodenim grinjama iz Hrvatske, temeljeni na materijalu koji je prikupio T. Petkovski. Određeno je devet vrsta, od čega su četiri nove za hrvatsku faunu, a jedna vrsta je zabilježena prvi put za Balkan. Kratko se raspravlja o ekološkom značaju novih podataka.

Istraživanja su obavljena na području sela Mokrice (46°00’N, 15° 55’E) na sjeverozapadnom dijelu Hrvatske u razdoblju od 1998. do 1999. godine. Prosječna duljina jaja lastavice iznosi 19.16 mm, širina 13.72 mm, volumen 1840.8 mm3, indeks oblika jaja 1.40 te masa jaja 1.81 g (u obje godine istraživanja). Gnijezda su smještena na visini 1.5 do 4.5 m (prosjek 2.5 m). U gnijezdima prvog pologa nalazi se 2 do 7 jaja (prosjek 4.56 po gnijezdu). Statistički su značajne pozitivne korelacije između volumena i širine jaja, volumena i dužine jaja, dužine jaja i indeksa oblika jaja, dužine i širine kao i negativna korelacija između širine i indeksa oblika jaja. Nije bilo statistički značajne korelacije između redoslijeda nesenja jaja i dimenzija jaja (dužina, širina, volumen, indeks oblika jaja). Vrijednost %D iznosi 2.31.

Zajedno s opisom dviju novih vrsta poznato je deset opisanih vrsta roda Phoxinellus iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dvije nove vrste, P. krbavensis i P. jadovensis zajedno s P. adspersus i P. ghetaldii tvore skupinu koju karakteriziraju: nepravilne točkaste šare, izduženi korijen repa, veliki postkleitrum, povećani broj pterigiofora u podrepnoj peraji, te povećana genitalna kvržica kod ženki. P. krbavensis se od srodnih vrsta razlikuje po kratkoj i vrlo isprekidanoj bočnoj pruzi, koju čini najčešće 20 do 40 sitnih razdvojenih i slabo okoštalih ljusaka, veoma kratkoj A–V udaljenosti, te najvećem broju škržnih lukova (najčešće 11). P. jadovensis se razlikuje od drugih vrsta iz skupine po koničnom, blago zašiljenom rostrumu, terminalnim ustima, slabo osificiranim uraslim ljuskama i dugoj neprekinutoj bočnoj pruzi s najčešće ukupno 51 do 60 ljusaka. P. pstrossii opisan iz rijeke Trebišnjice je najvjerojatnije sinonim P. ghetaldii. P. fontinalis je dosad slabo poznata Phoxinellus vrsta koja se razlikuje od ostalih vrsta roda po izrazito bočno spljoštenom grbavom tijelu s izravnatim trbušnim profilom i kratkim korijenom repa, dobro razvijenim ljuskama, nepotpunom i isprekidanom bočnom prugom s ukupno (17)23–37(56) ljusaka koja završava između prsne i podrepne peraje, relativno produženim abdominalnim dijelom kralježnice (najčešće 23+16 ili 23+17) s brojnim predleđnim (15) i središnjim (5) kralješcima.

Istraživane su bentoske zajednice čvrstog dna u infralitoralu i cirkalitoralu u području sjevernog dijela Velebitskog kanala. Obrađeno je šest profila od čega tri na otoku Prviću (Šilo, Samonjin i Stražica), a tri nasuprot, na kopnu (Grmac, Žrnovnica i Kola). Utvrđene su tri biocenoze: biocenoza fotofilnih alga, pretkoraligenski aspekt i klimaks stadij koraligenske biocenoze te biocenoza polutamnih špilja. Na svih šest istraživanih profila ukupno je utvrđeno 60 biljnih i 371 životinjska svojta. Duž profila podno Velebita nalaze se brojne vrulje. Sørensenovom metodom i klaster-analizom obrađ|eni su rezultati istraživanja. Najveća sličnost u sastavu flore i faune obrađenih biocenoza utvrđena je među profilima Šilo i Samonjin, a najmanja među profilima Stražica i Žrnovnica.

Tijekom 2001. godine obavljen je niz florističkih istraživanja na 10 nenaseljenih šibenskih otoka. Zabilježeno je ukupno 278 taksona (242 vrste, 35 podvrsta i 1 varijetet) u okviru 202 roda i 60 porodica. Vrstama su najbogatije porodice Fabaceae (35 vrsta, 12.59 %) i Poaceae (27 vrsta, 9.71 %). Od ukupnog broja taksona, 168 (60.43 %) pripada mediteranskom flornom elementu, dok su u spektru životnih oblika dominantni terofiti sa 113 svojti (40.65 %). Rezultati analize pokazuju mediteranski karakter flore svih istraživanih otoka.