U ovom kratkom priopćenju govori se o novom nalazištu južnomediteranske vrste Anagyris foetida L. na otoku Vela Kluda. Nakon 147 godina (VISIANI, 1852) ovo je drugo nalazište te vrste za floru Hrvatske.

U radu se iznose noviteti u flori paprati (Filicopsida) biokovskog masiva, koji do sada nisu konstatirani na ovoj planini. Te vrste su sljedeće: Asplenium fissum Kit. ex Willd., Polypodium cambricum L., Cheilanthes acrostica (Balbis) Tod. i Pteridium aquilinum (L.) Kuhn.

Jedini dosad objavljeni nalaz amerikanoneofita E. prostrata za Hrvatsku potječe iz Malog Lošinja (ČARNI & JOGAN, 1998). U radu se prvi put navode nalazišta iz Škrljeva i Rijeke te veći broj nalazišta iz Dalmacije (Šibenik i okolica, Zadar, Trogir, Split i Makarska) koji pokazuju da se ovaj neofit širi u obalnom području Hrvatske. Posebno su značajni nalazi iz 1981. godine iz Škrljeva i Rijeke koji pokazuju da je E. prostrata u Hrvatskoj prisutna znatno duže nego što se iz dosad objavljenih podataka moglo zaključiti.

Na lokalitetu Šušnjevača kod Sinja, otkrićem bogatog nalazišta onoga taksona koji je Visiani označio imenom »Chamaecytisus dalmaticus«, a koji je u opsegu roda Argyrolobium označen imenom A. dalmaticum, moglo se je pristupiti taksonomskoj reviziji te, u florističkoj literaturi nedovoljno poznate i dvojbene vrste. Rod Chamaecytisus Vis., non Link preimenovan je u Dalmatocytisus Trinajstić, nom. nov. s jednom jedinom stenoendemičnom vrstom – D. dalmaticus Trinajstić, comb. nov.

Površine na kojima se obilno razvija somina (Juniperus phoenicea), te sastojine u kojima ta vrsta dominira, predstavljaju posebnu šumsku zajednicu razvijenu u obliku kserotermne makije Pistacio lentisci – Juniperetum phoeniceae, priključene svezi Oleo-Ceratonion. Ta asocijacija predstavlja značajan progresijski stadij sukcesije vazdazelene vegetacije, najčešće nakon šumskih požara. U ovome su radu analizirane florističke značajke makije somine na otocima Čiovu, Šolti, Braču, Hvaru, Korčuli i Lopudu, te na poluotoku Pelješcu i u Dubrovačkom primorju. Na području južne Dalmacije ta je asocijacija još u inicijalnoj fazi razvoja, dok rezultati istraživanja na području srednjodalmatinskih otoka ukazuju na sukcesiju vegetacije u smjeru razvitka šumske zajednice Querco ilicis – Pinetum halepensis.

U radu se daju prvi rezultati novih istraživanja vrste Italaphaenops dimaioi Ghidini. Vrsta je endem područja Monti Lessini blizu Verone, i sakupljena je u različitim novim špiljama. Neki primjerci Italaphaenops dimaioi iz Abisso del Vajo dei Modi 3650 V/VR drže se živi u Laboratoriju za podzemnu biologiju u Veroni, gdje je autor vršio opažanja razmnožavanja, spolnog ciklusa i spolnog ponašanja.

Smjernice za zaštitu špilja i krša koje je pripremila i objavila radna skupina IUCN / WCPA svratile su pozornost na biološka pitanja, no odmah je bilo primijećeno da je potrebna detaljnija razrada pitanja biološke raznolikosti. Nedavni sastanak pod pokroviteljstvom IUCN i Svjetske banke ispitivao je utjecaj kamenoloma u vapnencu na biološku raznolikost i naglasio potrebu daljnjih istraživanja. Ovdje se prikazuje i prijedlog te nacrt za daljnju inicijativu radnog tijela.

Krivo citirani podaci o nalazištima močvarnog šišmiša Myotis dasycneme iz starih radova austrijskog zoologa A. Mojsisovicsa von Mojsvára u XIX. stoljeću ispravljeni su prvim nalazom ove vrste u Hrvatskoj. Močvarni šišmiš je nađen na zimovalištu s još osam vrsta šišmiša u Parku prirode Papuk, između rijeka Drave i Save u sjeveroistočnoj Hrvatskoj.

Uz već poznate tri odijeljene populacije stigobiontnog reliktnog školjkaša roda Congeria u Dinarskom kršu (Bela Krajina /Slovenija/, zapadna Bosna /Bosna i Hercegovina/ i Dalmacija-Hercegovina /Hrvatska – Bosna i Hercegovina/) nađena je nova populacija u podzemlju sjevernog Velebita, u ponorskom dijelu rijeke Like, Hrvatska. Nakon otkrića dijela ljušture na dnu Lukine jame (–1392 m duboko) nađeno je više tisuća jedinki kongerije u Markovom ponoru duž dosad preko 1700 m poznatih podzemnih hodnika. Uz popis popratne faune navode se neke ekološke značajke staništa kojih temperatura vode iznosi maksimalno +6 °C, što je dosad najniža vrijednost svih dosad poznatih nalazišta.

U radu se predstavljaju povijesne, geološke, faunističke i ekološke osobine špilje Zinzulusa (Castro Marina, Južna Italija), jedne od najznačajnijih anhijalinih akvifera. Istaknuti su rezultati posljednjih istraživanja i otkrića, i to u potopljenom i nepotopljenom dijelu špilje. Špilja je trenutno ugrožena i potrebno je uvesti mjere za održavanje odgovoarajućih razina akvifera, da bi se osigurala zaštita dragocjene stigofaune. Priložen je popis ugroženih vrsta koje žive u toj špilji.