U znanstvenoj literaturi iz sistematike ima mnogo kratica, u pravilu i većinom latinskih naziva (termina). One često predstavljaju poteškoće, osobito početnicima. Razlog tome leži, najprije, u siromaštvu naše literature koja bi se iole sustavno bavila problemima sistematike, a zatim, u nedovoljnom učenju latinskog jezika u našim školama, izuzevši klasične gimnazije. Zato, da bismo pomogli boljem razumijevanju sistematske literature, evo kratkog tumačenja nekih najčešćih kratica.

U ovome kratkom priopćenju prikazan je florni sastav as. Echinophoro-Elymetum farcti Gehu 1988 i sintaksonomski su analizirane njene sastojine s poluotoka Pelješca i otoka Lopuda.

U flori otoka Zlarina zabilježene su 343 svojte u autohtonoj i antropokornoj flori i 61 svojta u kulturi. Izvršena je taksonomska, ekološka i fitogeografska analiza autohtone i subspontane flore. Od ukupnog broja vrsta 155 (45.19 %) od njih pripada mediteranskom flornom elementu, dok 160 vrsta (46.65 %) terofita dominira u spektru životnih oblika. Rezultati analize izražavaju mediteranski karakter flore otoka Zlarina.

Istraživanje vegetacije termofilnih gaženih staništa u Kvarnerskom zaljevu provedeno je po standardnoj Braun-Blanquetovoj metodi. Utvrđene su sljedeće zajednice: Polycarpo-Amaranthetum deflexi Pignatti 1953, Euphorbio-Oxalidetum corniculatae Lorenzoni 1964, Euphorbietum maculatae Poldini 1989, Eleusinetum indicae Pignatti 1953. Pored njih je opisana i nova asocijacija: Catapodio loliacei-Herniarietum rotundifoliae ass. nova te sastojine vrste Euphorbia prostrata, vrste Trifolium repens i vrste Cynodon dactylon. Dijagram (program Princoor) prikazuje gradijent od najtermofilnih sastojina vrste Cynodontetum dactylon comm. i Catapodio-Herniarietum do mezofilnijih i manje gaženih Polycarpo-Amaranthetum i Euphorbio-Oxalidetum. Na drugoj osi je prikazan gradijent od floristički najjednostavnijih zajednica sa nekoliko C4 vrsta, kao što su Polycarpo-Amaranthetum i sastojine vrste Cynodon dactylon, pa sve do zajednica s više vrsta reda Eragrostietalia.

U dolini Turopolja, koja zauzima površinu od 600 km2 središnje Hrvatske, registrirane su 22 vrste riba u rijeci Odri i 13 vrsta u rijeci Savi. Sve su autohtone vrste klasificirane prema IUCN kategorijama ugroženosti. Tijekom proljetnih poplava u ožujku i travnju, fitofilne vrste riba iz Odre i Save dolaze na mrijest u ovo naplavljeno područje. Provedba projekta “Sava 2000” ima za cilj spriječiti buduće katastrofalne posljedice uzrokovane izlijevanjem rijeka iz korita. Međutim, jedan će od projektiranih kanala isušiti dolinu Turopolja i nepovratno izmijeniti ekološku sliku postojećih vodenih i kopnenih staništa. Neophodno je pronaći kompromisno rješenje koje će sačuvati u sadašnjem stanju i obliku barem dio površina koje zauzimaju ovi jedinstveni ekosustavi.

Pet gorskih puhova (Dryomys nitedula Pallas, 1778) proučavano je u uvjetima zarobljeništva. Razina aktivnosti mjerena je usporedbom količine vremena koje je životinja provela izvan gnijezda, pri čemu je 24 sata iznosilo 100 %. Tijekom istraživanja mjerena je i temperatura zraka. Pokazalo se da su puhovi aktivni većinom noću, iako postoji i ograničena dnevna aktivnost. Utvrđena je tijesna povezanost između razine aktivnosti i srednje temperature u 24 sata.

U poljskoj fauni prisutne su četiri vrste puhova (porodica Myoxidae): Myoxus glis, Eliomys quercinus, Dryomys nitedula i Muscardinus avellanarius. Sve su one rijetke, a trima od njih (sve osim M. avellanarius) prijeti izumiranje. U radu se govori o rasprostranjenju vrsta i o razlozima njihova izumiranja.

U radu je prikazana rasprostranjenost triju mađarskih vrsta puhova (Muscardinus avellanarius, Myoxus glis, Dryomys nitedula). Autori uspoređuju vlastite podatke s kartama prirodne vegetacije Mađarske i za svaku vrstu opisuju izvorna staništa. Proizlazi da je najčešća i najprilagodljivija vrsta Muscardinus avellanarius. Autori su također istraživali staništa izložena utjecaju čovjeka primjenom živolovki na 12 različitih mjesta u zemlji tijekom 1995. i 1996. godine. Najčešće je ulovljen puh orašar, prirodna staništa je uglavnom nastanjivao sivi puh, a najrjeđi je u klopkama bio gorski puh koji se pojavljivao samo na staništima na koje je utjecao čovjek.

Opća zbirka recentnih mekušaca Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu (HPM) najveća je malakološka zbirka njegova Zoološkog odjela. Nastala je polovicom 19. stoljeća i otada se stalno nadopunjava. Sadrži preko 120000 ljuštura kopnenih i slatkovodnih puževa te slatkovodnih školjkaša. Glavnina materijala skupljena je na području Hrvatske, a manji dio na drugim područjima bivše Jugoslavije. Vrijednost zbirke je u velikom broju endemičnih vrsta, naročito iz porodice Clausiliidae, te u tipskim primjercima. Zbog toga predstavlja vrijedan izvor za taksonomske obrade i istraživanja biodiverziteta. Nažalost, kao i ostale zbirke recentne malakofaune u HPM-u, i opća zbirka napadnuta je Byneovom bolešću. Zbog toga joj je neophodno osigurati adekvatan smještaj i zaštitu kako bi se sa~uvala za budu}nost.

U fauni amonita gornjeg skita (donji trijas) dosad su bile poznate tri vrste roda Diaplococeras: D. liccanum (HAUER), D. circumplicatus (MOJSISOVICS) i D. connectens (MOJSISOVICS). D. liccanum je pouzdano validna vrsta, a D. circumplicatus i D. connectens su upitne vrste – opisane su na temelju malo i, uz to, vrlo oštećenih primjeraka. Autor je, istražujući širu okolicu sela Muć u srednjoj Dalmaciji u Hrvatskoj, našao bogatiji fosilni materijal od dosad poznatog. Nađeno je pet vrsta roda Diaplococeras, od čega tri nove: D. jazinkae, D. tridentatus i D. malići. Nađen je materijal koji razjašnjava pitanje validnosti vrste D. circumplicatus. Materijal je deponiran u Prirodoslovnom muzeju u Splitu. Vrste su obrađene taksonomski i biostratigrafski.