Geološko-paleontološki odjel

Geološko-paleontološki odjel baštinik je više od stoljetne tradicije istraživanja, prikupljanja i očuvanja geološke i paleontološke baštine Hrvatske. Nekadašnji Geološko-paleontološki muzej, nakon integracije triju bivših muzeja 1986. godine, postaje jednim od odjela Hrvatski prirodoslovni muzej.

Djelatnici Odjela skrbe o 27 jedinstvenih geološko-paleontoloških zbirki s gotovo 300 000 primjeraka. Kontinuiranim terenskim istraživanjima fundus se stalno nadopunjuje novim nalazima, dok se stručnom i znanstvenom obradom fosilnog materijala istražuju različiti aspekti razvoja života i evolucijskih procesa na prostoru Hrvatske i šire.

U Odjelu se čuva inherentno rijedak i neponovljiv materijal, a posebno mjesto imaju dvije zbirke sa statusom nulte kategorije spomeničke vrijednosti: Zbirka krapinskog pleistocena i Zbirka holotipova. Uz njih, fundus obuhvaća brojne iznimno vrijedne i atraktivne primjerke poput ostataka mamuta, nosoroga i velikih jelena iz Slavonije, tragova dinosaura iz Istre, fosilnih guštera iz Dalmacije, amonita iz Dalmatinske zagore, Like i Hrvatskog zagorja, fosilnog bilja, kukaca te poznatog „Zagrebačkog kita“.

Kustosi Odjela surađuju s brojnim domaćim i međunarodnim institucijama, među kojima su sveučilišta i prirodoslovni muzeji iz Europe i svijeta. Posebno se njeguje dugogodišnja suradnja sa Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski geološki institut.

Osim fundusa, Odjel čuva bogatu muzejsku dokumentaciju, arhivsku građu i vrijednu stručnu biblioteku s raritetnim izdanjima koja svjedoče o razvoju geološke i paleontološke znanosti u Hrvatskoj. U tim su prostorima djelovali i stvarali neki od najvažnijih hrvatskih prirodoslovaca, među njima i Dragutin Gorjanović-Kramberger.

Temeljni cilj Odjela danas jest trajno očuvanje, znanstveno istraživanje i prezentacija geološko-paleontološke baštine kao važnog dijela hrvatske prirodne i kulturne baštine, kako bi ostala dostupna budućim generacijama i novim znanstvenim spoznajama.

Povijest Geološko-paleontološkog odjela započinje neposredno nakon odluke Hrvatskoga sabora o osnutku Narodnoga muzeja 1836. godine. Među prvim i najvažnijim darovateljima bio je Mijat Sabljar, koji je Muzeju poklonio bogatu zbirku ruda i školjkaša, postavivši temelje današnjega geološko-paleontološkog fundusa.

Tijekom 19. stoljeća brojni prirodoslovci, rodoljubi i muzejski povjerenici prikupljali su fosile i stijene iz različitih krajeva Hrvatske. U razdoblju Ilirskog preporoda značajan dio tog materijala ostajao je u tadašnjem Narodnom muzeju, čime su zbirke sustavno rasle i dobivale na znanstvenoj važnosti.

Među ključnim osobama ranog razvoja muzeja ističe se Ljudevit Farkaš Vukotinović, čiji rad nastavlja Spiridion Brusina, prvi kustos prirodoslovnih zbirki. Brusina je tijekom gotovo četiri desetljeća prikupio i znanstveno obradio opsežne paleomalakološke zbirke te objavio niz važnih monografija koje su ga afirmirale u europskim paleontološkim krugovima.

Godine 1870. kustos geološko-mineraloške zbirke postaje Gjuro Pilar, prvi školovani hrvatski geolog. Pilar je organizirao znanstvenu obradu fundusa, pribavio vrijedne komparativne zbirke iz inozemstva i postavio prvi stalni geološki muzejski postav. Njegova istraživanja fosilne flore rezultirala su znamenitom monografijom Flora fossilis Susedana.

Novo poglavlje započinje dolaskom Dragutin Gorjanović-Kramberger 1880. godine. Njegovo otkriće krapinskih neandertalaca donijelo je međunarodni ugled hrvatskoj znanosti i Muzeju. Uz paleoantropološka istraživanja, Gorjanović-Kramberger intenzivno je radio na obradi mekušaca, fosilnih riba, pleistocenskih sisavaca i stratigrafskih zbirki Hrvatske. Zajedno sa Spiridionom Brusinom postavio je najveći broj holotipova koji se danas čuvaju u Zbirci holotipova.

Nakon smrti Gjure Pilara 1893. godine tadašnji Mineralogičko-geologički odjel podijeljen je na Geološko-paleontološki i Mineraloško-petrografski odjel. Tijekom prve polovice 20. stoljeća muzejski fundus i stručni rad dodatno razvijaju kustosi poput Ferdo Koch, Marijan Salopek i Josip Poljak. Posebno se ističu istraživanja amonita, trijaskih i jurskih naslaga te sustavno inventariziranje i dokumentiranje muzejske građe.

Šezdesetih godina 20. stoljeća dolazi do modernizacije muzeja i novog stalnog postava, a Geološko-paleontološki muzej postaje važno mjesto znanstvene suradnje domaćih i stranih istraživača. Pojačava se suradnja sa školama, fakultetima i prirodoslovnim muzejima diljem Hrvatske.

Važna prekretnica dogodila se 1986. godine kada su Geološko-paleontološki muzej, Zoološki muzej i Mineraloško-petrografski muzej objedinjeni u jedinstveni Hrvatski prirodoslovni muzej, unutar kojega Geološko-paleontološki odjel nastavlja svoju znanstvenu, stručnu i muzejsku djelatnost do danas.