Rad donosi prvi nalaz vrste Stenophylax malaspina (Schmid, 1957) u hrvatskoj fauni, uz kratki pregled povijesti istraživanja Trichoptera research u Hrvatskoj. Raspravlja se o rasprostranjenosti S. malaspina, naglašavajući veliku izoliranost ovog nalaza i Hrvatskoj. Iako je S. malaspina pronađena u Mediteranskoj regiji Hrvatske, što odgovara biologiji te azijsko-mediteranske vrste, lokacija se nalazi skoro 400 km od zapadne granice njene rasprostranjenosti u južnoj Italiji. Na Balkanu se najbliži prethodno poznati nalaz ove vrste nalazi oko 500 km istočno od našeg nalaza u Hrvatskoj.

Na veličinu legla i jaja kod ptica utječu i unutarnji i okolišni čimbenici. Veličina pologa utjecana je dostupnošću hrane i rizikom od predacije, dok na veličinu jaja utječu dob roditelja i okolišni uvjeti tijekom sezone gniježđenja i predgnijezdećeg razdoblja. U polozima crvenokljune čigre Sterna hirundo veličina jaja se smanjuje s redoslijedom polaganja, a vjerojatnost preživljavanja posljednjeg izleženog ptića niža je nego kod ostalih ptića u leglu. Istražili smo razlike u veličini pologa, volumenu jaja i smanjenju volumena jaja kod čigri koje nastanjuju morska i slatkovodna staništa. Veličina pologa razlikovala se između proučavanih regija. Veličina jaja varirala je među godinama, a veće smanjenje volumena drugog i trećeg jaja utvrđeno je u morskim staništima i među kasnim polozima, neovisno o godini. Volumen i smanjenje volumena jaja bili su u korelaciji s tjelesnim karakteristikama ženki.

Cretovi su jedinstveni ekosustavi koji se značajno razlikuju od ostalih močvara u smislu reljefnih oblika, hidromorfologije, kemije vode, dostupnosti hranjivih tvari te raznolikosti organizama i životnih oblika koje podržavaju. Globalno su važni za bioraznolikost, sekvestraciju ugljika i očuvanje dugoročnih paleoekoloških zapisa uslijed sporog nakupljanja organske tvari. U Hrvatskoj se četiri najjužnija creta (Sunđerac, Ljubica, Rakita i Vodice kod Petrašice) nalaze na području Velebita. Međutim, desetljećima je znanstvena literatura sugerirala prisutnost dodatnog creta poznatog kao „Sunđer“. Ime je izazivalo nedoumice jer je impliciralo postojanje zasebnog lokaliteta, različitog od Sunđerca. Pogrešna tumačenja vjerojatno su proizašla iz Pevalekovog izvješća iz 1925., u kojem je Sunđerac pogrešno nazvao „Sunđerom“ i pokušao netočno kartirati njegovu lokaciju. Otkriće stalne lokve Solila, u blizini lokaliteta „Sunđer“, ponovno je otvorilo raspravu i dovelo do daljnjih ekoloških istraživanja. Istražili smo mahovine, vaskularne biljke i trčke, pouzdane indikatore kvalitete staništa cretova, kako bismo ispitali jesu li Solila taj dugo pogrešno identificirani cret “Sunđer”. Niti u jednoj od indikatorskih skupina nisu zabilježene vrste karakteristične za cretne ekosustave. Jedina vrsta vaskularnih biljaka povezana s cretnom vegetacijom bila je Carex echinata, koja se također javlja u kiselim travnjacima i smrekovim cretnim šumama. Ipak, na ovom relativno malom području pronašli smo iznenađujuće veliku raznolikost biljaka i trčaka, uključujući riparijske vrste, koje ne bi bile prisutne na ovom području bez stalnog vodenog tijela. Stalne lokve, poput Solila, stoga mogu značajno doprinijeti lokalnoj bioraznolikosti u krškom krajoliku.

Trithemis annulata (Palisot de Beauvois, 1807) je široko rasprostranjena afrotropska vrsta koja je znatno proširila svoj areal u mediteranskoj Europi u drugoj polovici 20. stoljeća, a nedavno i u regiji Zapadnog Balkana. Terensko istraživanje provedeno je od lipnja do rujna 2024. godine u južnim dijelovima Bosne i Hercegovine i delte rijeke Neretve u Hrvatskoj, kako bi se istražila prisutnost vrste na ovom području. Tijekom istraživanja T. annulata pronađena je na 14 lokacija, po sedam u svakoj državi. Zapažanja iz Bosne i Hercegovine predstavljaju prvi lokalni nalaz ove vrste. Zabilježena je u širokom spektru staništa, kako lentičkih tako i lotičkih, uključujući jezera, akumulacije, rijeke, veće bare i kanale. S obzirom da na nekoliko ovih lokacija vrsta nije pronađena tijekom istraživanja 2022. i 2023. godine, najvjerojatnije se nedavno proširila na ovo područje. Dodatno, dva opažanja T. annulata iz Sjeverne Makedonije koja su pronađena u online bazama podataka Observation i iNaturalist predstavljaju prve dokumentirane nalaze za tu državu. Ovi nalazi predstavljaju značajno povećanje areala i brojnosti ove vrste u regiji. Također je prikazano i raspravljeno rasprostranjenje i širenje vrste na Balkanskom poluotoku.

Sredozemno more doživljava sve veći utjecaj bioloških invazija, uključujući i sredozemne obale sjeverne Afrike. Alohtona spužva Paraleucilla magna Klautau, Monteiro & Borojevic, 2004 nedavno je zabilježena na zapadnoj sredozemnoj obali Maroka. U ovom radu prvi put dokumentiramo pojavu ove alohtone vrste (NIS) u laguni Marchica, Ramsarskom lokalitetu i zaštićenom području smještenom na istočnoj sredozemnoj obali Maroka. Osim toga donosimo i njen nalaz iz marine Saidia, najistočnijeg lokaliteta u zemlji na kojem je vrsta pronađena, što pokazuje njezino brzo širenje. Laguna Marchica i marina Saidia postale su žarišta za širenje alohtonih vrsta, što naglašava hitnu potrebu za monitoringom i strategijom upravljanja u cilju rješavanja problema bioloških invazija u ovoj regiji.

Epifitske mahovine istraživane su u Park šumi Maksimir tijekom zime 2023. i proljeća 2024. godine. Uzorkovanje je obuhvatilo pet vrsta drveća: hrast kitnjak, obični grab, europsku bukvu, bagrem i običnu smreku, pri čemu je za svaku vrstu odabrano po pet jedinki. Ukupno je zabilježeno 35 svojti mahovina, od čega 31 prava mahovina i 4 jetrenjarke. Najveća raznolikost mahovina zabilježena je na bukvi, dok je najniža raznolikost i pokrovnost epifita bila na bagremu i smreki. Najčešća i najzastupljenija vrsta bila je Hypnum cupressiforme, zatim Metzgeria furcata, Platygyrium repens, Frullania dilatata i Radula complanata. Tijekom istraživanja, pronađena je ciljna NATURA 2000 vrsta Dicranum viride na bukvi i hrastu. Prevladavajući životni oblik na svim vrstama drveća bio je “smooth mat”, koji osigurava veću fotosintetsku površinu te je pogodan za sjenovita šumska staništa, dok je najčešća životna strategija bila stres-tolerantna trajnica, što ukazuje na to da su istraživani okoliši uglavnom stabilni s manjim stresnim čimbenicima. ANOSIM test pokazao je da se sastavi mahovina na različitim vrstama drveća statistički značajno razlikuju, iako s određenim preklapanjem, pri čemu su se zajednice na bagremu najbolje odvojile, a vrsta Dicranoweisia cirrata bila je karakteristična za ovu vrstu drveća. DCA analiza, sa značajkama stabala (hrapavost kore, opseg stabla, pokrovnost mahovina – ukupna i dominantne vrste) i Ellenbergovim indikatorskim vrijednostima projiciranim kao vektori, nije otkrila jasnu razdvojenost vrsta drveća prema sastavu epifitskih mahovina, ali su određeni obrasci bili uočljivi. Bagrem i pojedini hrastovi siromašni vrstama činili su skupinu povezanu s hrapavijom korom i pleurokarpnim vrstama poput Hypnum cupressiforme i Platygyrium repens. S druge strane, bukva i grab odlikovali su se sličnim sastavom mahovina povezanim s glađom korom i višim ekološkim indikatorskim vrijednostima za svjetlo, dušik i reakciju supstrata, dok su mahovine na bukvi dodatno ukazivale na višu vlagu staništa, isto kao i one na mahovinskim vrstama bogatijim hrastovima.

Ose šiškarice (Hymenoptera: Cynipidae) među glavnim su kukcima povezanim s hrastovima iz roda Quercus. U tkivima biljke domaćina formiraju šiške kao specijalizirane strukture koje pružaju zaštitu i hranjive tvari ličinkama u razvoju. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi raznolikost hrastovih osa šiškarica specijaliziranih za formiranje šiški na vrsti Quercus virgiliana. Uzorci su sakupljeni na području Lepenice (Srednja Dalmacija) s hrastovih pupova, listova, žireva i mačica tijekom 2023. i 2024. godine. Sakupljene šiške su secirane i promatrane pod stereomikroskopom analizirajući morfološke karakteristike šiški te ličinke, kukuljice i/ili odrasle osice. Sa 17 zabilježenih vrsta, Andricus je najzastupljeniji rod, slijede ga Neuroterus s 3 vrste, Cynips s 2 vrste i jedna vrsta iz roda Biorhiza. Zabilježeno je ukupno 18 oblika šiški, koje su u najvećem broju pronađene na hrastovom pupovima, zatim na listovima i žirevima te na koncu na mačicama cvatova.

Ciljano terensko istraživanje u Dalmaciji za lociranje Mirlatia arcuata Hausmann, Mayr, László & Huemer, 2023 rezultiralo je hvatanjem jednog mužjaka, čime se broj poznatih primjeraka u zbirkama povećao na tri. Raspravlja se o fizičkim i ekološkim aspektima mjesta sakupljanja. Zaključuje se da je vrsta uspjela preživjeti više od 40 godina u Dalmaciji, da je manje-više privlači umjetno svjetlo i, u skladu s izvornim opisom, pokazuje poseban spolni dimorfizam u uzorku krila te je ograničena na kamenita staništa s rijetkom vegetacijom.

Kućni macaklin nastanjuje mediteransku regiju južne Europe, sjeverne Afrike i zapadne Azije, ali je unesen u Sjevernu Ameriku (u Sjedinjene Američke Države i Meksiko) 2015. i 2016. godine. Vrsta je prvi put zabilježena 2014. godine u Srbiji, a zatim ponovno od 2020. do 2022. u istoj zemlji. Ovdje predstavljamo podatke o dodatnim, raštrkanim nalazima iz Rumunjske i središnje Europe: iz Hrvatske, Austrije, Slovenije, Češke i Mađarske, u razdoblju od 2013. do 2025. godine. U Hrvatskoj u Zagrebu postoji mala uspostavljena populacija, što dokazuju opetovani nalazi na više mjesta od 2013. do danas, ali i opažanja jedinki tijekom godine. S druge strane, nalazi iz kontinentalne Austrije odnose se na nedavno unesene jedinke.

Točni podaci o rasprostranjenosti vrsta ključni su za učinkovito planiranje zaštite, što podrazumijeva točnu taksonomsku identifikaciju. U ovom radu proveli smo molekularne i morfološke analize koje su pokazale da vrsta Zootoca carniolica Mayer, Böhme, Tiedemann & Bischoff, 2000 živi u Hrvatskoj. Raniji nalazi ove vrste pripisivani su živorodnoj gušterici Z. vivipara (Lichtenstein, 1823) ili panonskoj živorodnoj gušterici Z. v. pannonica (Lac & Kluch, 1968). Z. vivipara uvrštena je u nacionalnu faunu Hrvatske, dok je Z. v. pannonica navedena kao vrsta koju Hrvatska prati i o kojoj izvještava u skladu s člankom 17 Direktive o staništima. Analizirali smo genetske podatke (mitohondrijski geni COI i cytb), morfološke značajke (omjer prosječnog broja redova trbušnih ljuski i broja femoralnih pora) te podatke o rasprostranjenosti hrvatske populacije. Rezultati pokazuju da je u Hrvatskoj prisutna Z. carniolica, a ne Z. vivipara. Ipak, zbog ograničenog broja uzoraka, ne može se isključiti mogućnost da Z. vivipara također živi u Hrvatskoj. Potrebna su daljnja istraživanja na znatno većem broju uzoraka radi potvrde ovih nalaza. Nalazi o prisutnosti Z. carniolica upućuju na potrebu redefiniranja dosadašnjih smjernica zaštite i upravljanja.