Prilikom sakupljanja na rijeci Odri u Turopolju, na lokaciji Selečki most, u rujnu 2005. godine i srpnju, kolovozu i rujnu 2006. godine zabilježena je vrsta Hemerodromia raptoria (Meigen) kao nova vrsta u fauni Hrvatske. Sveukupno je prikupljeno 10 jedinki (5 a, 5 b). To je drugi nalaz za Balkanski poluotok. Areal rasprostranjenosti vrste je time proširen.

U razdoblju od 1998. do 2000. uzorkovane su i analizirane mikroplanktonske i mikrobentoske zajednice algi u obalnom jezeru Fiesa i na ušću Dragonje. Cilj istraživanja bio je ustanoviti kvalitativni sastav i relativnu abundanciju zajednica algi. Osnovni fizikalni i kemijski parametri mjereni su 1999. i 2000. Utvrđeno je 159 svojta algi, 83 u jezeru Fiesa te 120 u ušću Dragonje. Većina taksona pripadala je porodici Bacillariophyceae, a 34% od ukupnog broja bile su tipične vrste boćatih voda. Morske vrste bile su Achnanthes septata, Amphora angusta, Gyrosigma tenuissimum, Gyrosigma wansbeckii i Pleurosigma strigosum (sve Bacillariophyceae). Boćati i morski taksoni bili su gotovo isključivo Bacillariophyceae. Po prvi puta za Sloveniju zabilježeno je 19 svojti, 15 iz porodice Bacillariophyceae i 4 iz porodice Cyanophyceae. Većina novih svojti pripada rodu Navicula (4).

U dvogodišnjem razdoblju (2005. i 2006.) na prostoru Velebita zabilježeno je 106 vrsta danjih leptira. U radu se navodi njihovo rasprostranjenje, raznolikost kao i biogeografska karakteristika za svaku utvrđenu vrstu. Isto tako uspoređuje se fauna danjih leptira toga prostora utvrđena u prošlom stoljeću s recentnim podacima, te se na temelju toga daje popis 137 vrsta danjih leptira Velebita.

Kritično ugrožena vrsta leptira Maculinea alcon pronađena je u kolovozu 2006. godine na lokalitetu Grubišnopoljska Bilogora. To je prvi nalaz ove vrste na prostoru panonske regije Hrvatske, odnosno drugi za Hrvatsku. U radu se raspravlja o biologiji vrste, nekim aspektima ekologije kao i potrebnim mjerama zaštite ovog kritično ugroženog leptira u fauni Hrvatske.

Istraživana je rasprostranjenost i morfološka varijabilnost ogulinske špiljske spužve Eunapius subterraneus Sket & Velikonja, 1984, koja je prema kriterijima IUCN registrirana kao ugrožena vrsta. Područje istraživanja obuhvaća Veliku i Malu Kapelu te ogulinsko-plaščansku zavalu, odnosno gornje slivno područje rijeka Dobre i Zagorske Mrežnice na sjeveroistočnoj strani Male i Velike Kapele. Vrsta je zabilježena na šest lokaliteta, od kojih su tri nova: Mandelaja, Crnačka špilja i Izvor špilja Gojak. Za determinaciju podvrsta korištena su sljedeća morfološka obilježja: veličina i oblik gemosklera i megasklera. Značajne razlike između populacija pokazala je jednosmjerna analiza varijance širine i dužine megasklera. Podvrsta E. s. mollisparspanis je utvrđena samo na tipskom lokalitetu, u špilji Rudnica VI. Diskriminantna analiza mjerenih morfoloških parametara koji su uključivali dužinu i širinu mega- i gemosklera prikazala je odnose među populacijama svrstavajući ih u četiri grupe, ali ih nije potpuno razdvojila. Podzemne populacije spužvi nisu ponovno pronađene u špiljskom sustavu Đula-Medvedica i Špilji u kamenolomu Tounj. Ti su lokaliteti ugroženi zbog zagađenja vode, hidrotehničkih zahvata i devastacije uzrokovane radom kamenoloma.

Stupnik se nalazi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, 10 km jugozapadno od Zagreba. Istraživano područje obuhvaća sela Gornji i Donji Stupnik, te manje dijelove sela Kalinovica i Lučko. Područje smo floristički istraživali tijekom vegetacijske sezone u periodu od 2002. do 2005. godine. Zabilježili smo 454 svojti vaskularnih biljaka koje pripadaju u 81 porodicu. Najbrojnije porodice su Poaceae (8.4%), Asteraceae (7.5%), Fabaceae (5.9%), Lamiaceae (5.8%) i Rosaceae (4.7%). U spektru životnih oblika dominiraju hemikriptofiti (225 svojti; 49.6%), brojni su terofiti (109 svojti; 24.0%), slijede fanerofiti (50 svojti; 10.9%), geofiti (45 svojti; 10.0%), hamefiti (14 svojti; 3.1%) i hidrofiti (11 svojti; 2.4%). Fitogeografska analiza pokazala je da dominira euroazijski florni element sa 148 svojti (32.5%), slijede široko rasprostranjene biljke (126 svojti; 27.7%), europski florni element (52 svojte; 11.5%) te južnoeuropski (41 svojta; 9.0%) i cirkumholarktički florni element (33 svojte; 7.3%). Srednjeeuropski florni element zastupljen je s 19 svojti (4.2%), mediteranski s 9 svojti (2.0%), istočnoeuropskopontski s četiri svojte (0.9%), atlantski s dvije svojte (0.4%), isto kao i jugoistočnoeuropski (dvije svojte; 0.4%). Ilirsko-balkanski florni element je zastupljen sa samo jednom vrstom (0.2%). Na istraživanom području zabilježili smo 17 (3.7%) neofita, koji su većinom i invazivne vrste. Prema Crvenoj knjizi, četiri vrste (Lilium martagon, Alopecurus geniculatus, Carex vesicaria i Glyceria fluitans) pripadaju kategoriji osjetljiva vrsta (VU).

Endemična podvrsta leptira Erebia stirius kleki Lorković, 1955 nađena je na planini Klek, na lokalitetu Klečice koji predstavlja treći lokalitet nalaza ove podvrste u Hrvatskoj. Raspravlja se o biologiji vrste, značajkama novootkrivenog lokaliteta kao i statusu ugroženosti ove endemične podvrste u Hrvatskoj.

Rad donosi rezultate istraživanja lokvi u Parku prirode Žumberak – Samoborsko gorje. Podaci su prikupljeni tijekom 2005. godine, a zabilježene su 164 lokve, od 342 koliko ih je najmanje postojalo u prošlosti. Izračunat je trend nestajanja lokvi na ovom području te su analizirana mišljenja 54 stanovnika o lokvama.

Gornjokredni sedimenti Požeške gore (Hrvatska) su nastali kao rezultat uzajamnog djelovanja tektonskih događaja, vulkanizma i sedimentacije u uvjetima karakterističnim za sedimentaciju u umjereno dubokom i dubokom moru. Neprekinuta santonsko-mastrihtska sukcesija počinje s brečama i krupnozrnatim pješčenjacima koji kontinuirano prelaze u siltite i biomikritne vapnence te u pločaste vapnence i debelo slojevite grebenske vapnence. Graniti, granofiri i rioliti su dominantni fragmenti u brečama i pješčenjacima. Borane strukture u krednim sedimentima su pružanja istok-zapad i oko osi ovih bora su stariji strukturni oblici preboravani.

Dosadašnja istraživanja i shvaćanja, kako o starosti, tako i karakteru slijeda sedimenata fliša Pazinskoga bazena u Istri, upućivala su na ukupnu starost fliša od kasnoga lutecija do starijega priabonija. Međutim, nedavno su prikazani podaci, prema kojima jedan dio tih sedimenata odgovara kasnom oligocenu, što je bitna novost za razmatranje razvitka toga bazena, kao i orogena Dinarida. Ovaj rad odgovara na potrebu dodatne provjere starosti tih sedimenata zbog važnosti odnosnoga datiranja. Prikazani rezultati temelje se na usporedbi karaktera i slijeda sedimenata iz predjela odakle potječu nedavni podaci o oligocenu sa sedimentima drugih dijelova Pazinskoga bazena, te na biostratigrafskom datiranju pomoću planktonskih foraminifera i nanoplanktona. Ustanovljene biozone odgovaraju gornjem luteciju i donjem bartoniju, dakle, donjemu dijelu ukupnoga raspona starosti Pazinskoga fliša.