Na temelju nedavno sakupljenih odraslih primjeraka ponovno je opisana vrsta Lola insularis Kratochvíl, jedini predstavnik roda. Buduci da je holotip izgubljen, iz novoprikupljenog materijala uspostavljen je neotip. Po prvi puta je opisan i ilustriran dosad nepoznati muzjak, kao i gra|a spolnih organa oba spola. Rod Lola pokazuje znatnu razliku u odnosu na poznate rodove porodice Phalangodidae, kako po građi genitalija, tako i po tjelesnoj građi. Iako srodnost roda Lola Kratochvíl s ostalim rodovima nije jasna, po nekim osobinama ovaj rod podsjeća na palearktički rod Ausobskya Martens, kao i na nearktičke rodove Sitalcina Banks, Texella Goodnight & Goodnight i Phalangodes Tellkampf.

Nacionalni parka Plitvička jezera smješten je u unutrašnjosti gorske Hrvatske (oko 60 km zračne udaljenosti od mora), između visokih obronaka masiva Male Kapele na jugozapadu i Ličke Plješivice na sjeveroistoku. To je izrazito krško područje sa slojevima vapnenca i dolomita, te nizom krških obilježja koja su posebno izražena u orografiji i hidrologiji terena. Nadzemni i podzemni vodeni tokovi uvjetovani su propusnošću tla i imaju posebno značenje u razvitku biljnog svijeta i biljnog pokrova. Cjelokupna orografija Parka, naročito veliki visinski raspon od 913 m, također znatno pridonosi raznolikosti flore i vegetacije. Izuzetnu prirodnu neponovljivost prostora Nacionalnog parka Plitvička jezera utvrđuju i Ujedinjeni narodi, njezina organizacija UNESCO, koji 1979. godine stavlja prostor Parka na Listu Svjetske kulturne i prirodne baštine. Prostor Parka je najvećim dijelom šumsko područje (80 % šuma) s nizom različitih šumskih zajednica. Na ostalim površinama Parka (izuzev vodenih) razvijeni su različiti antropogeno uvjetovani stadiji vegetacije. Među njima najveće površine pripadaju različitim tipovima travnjačke vegetacije, a znatno manje cretnim i močvarnim staništima. Te su površine i osnovna problematika ovog rada. Sustavnija istraživanja navedenih oblika vegetacije u Nacionalnom parku Plitvička jezera vršena su u razdoblju od 1984.–1990. godine. U tom su vremenskom razdoblju istraženi svi prethodno navedeni oblici vegetacije unutar, a i izvan tadašnjih granica Parka. Ova istraživanja travnjačke, cretne i močvarne vegetacije Parka predstavljaju »0. stanja« spomenutih tipova vegetacije. Ona su izvedena u posljednji čas, obzirom na stanje u kojem su već tada zatečene te površine. Na spomenutim površinama Parka u navedenom razdoblju učinjeno je 366 fitocenoloških snimaka. U fitocenološkom pogledu vegetacija se u Parku, na prethodno izdvojenim staništima, može svrstati u 5 vegetacijskih razreda, 8 redova, 10 sveza, 19 asocijacija i 8 sastojina vrsta: Ligularia sibirica, Calamagrostis epigejos, Nardus stricta, Menyanthes trifoliata, Equisetum hyemale, Marchantia sp., Pinguicula vulgaris-Tofieldia calyculata i sastojine sfagnumskog creta. U biljnogeografskom, ekološkom i florističkom pogledu istražene površine čine značajne tipove ekosistema. Na njima žive mnogobrojne biljne i životinjske vrste. Stanišna raznolikost šumskih ekosistema, iz kojih je čovjek svojom intervencijom potisnuo šumu, omogućile su razvoj različitih tipova travnjačkih i ostalih oblika ekosistema. Veliki dio istraživanih površina, a naročito travnjaka Parka zahvaćen je procesom obrastanja. Na travnjačke površine nadiru grmolike i drvenaste vrste iz okolnih šuma. O dužini izostanka košnje ili ispaše ovisi broj pridošlih grmolikih i drvenastih vrsta, faze njihovog razvitka, izgled travnjačke površine, njezin floristički sastav, broj vrsta, njihov raspored na travnjaku, a i izgled staništa. Progresivna sukcesija travnjačke vegetacije je s fitocenološkog gledišta pozitivan proces, to je povratak na prvobitne, prirodne oblike vegetacije, tj. različite šumske zajednice koje su na tim prostorima bile razvijene prije djelovanja čovjeka. S florističkog gledišta i gledišta raznolikosti vegetacije to je negativan proces, jer se smanjuje biološka raznolikost i bogastvo flore. U ovom radu dat je kratki osvrt na stanje i zaštitu travnjačkih, cretnih i močvarnih površina i njihovih staništa. Posebno je istaknuto stanje u kom su zatečeni navedeni oblici vegetacije u Parku u vrijeme istraživanja (1984.–1990. godine). Istaknuta je sva raznolikost staništa i opisanih oblika vegetacije, bogatstvo vrsta koje grade vegetaciju, a istaknute su i mjere koje treba poduzeti za očuvanje i zaštitu te raznolikosti. Pored prikaza vegetacije na spomenutim staništima Parka, izdvojene su i neke zanimljive biljne vrste koje se susreću na tom prostoru.

Istraživanjem planine Svilaja, područja Neorić UTM XJ23 pronašli smo nalazište vrste Crocus weldenii Hoppe & Fürnrohr koja se na staništu javlja u tri forme: f. weldenii, f. bicolor Pavletić Zi. & Trinajstić, te f. lutescens Pulević. Nalazište f. lutescens Pulević je najzapadnije i najsjevernije nalazište ove forme u Hrvatskoj. Na istom staništu nalazi se i populacija vrste Crocus tommasinianus Herbert (najzapadnije nalazište ove vrste u Hrvatskoj).

U ovome su radu prikazani rezultati istraživanja ponovljivosti veličine pologa unutar jedne godine (prvi i drugi polog) u ženke čvorka. Uzorkovanje je obavljeno u razdoblju gniježđenja 2003. godine na području sela Mokrice (46°00’N, 15°55’E; sjeverozapadna Hrvatska). Ponovljivost veličina pologa je niska i nije statistički značajna.

U svrhu dobivanja trenutnog stanja poznavanja teme rada, donosi se kritički pregled literature o koscima Bosne i Hercegovine te podaci iz glavnih zbirki kosaca u Bosni i Hercegovini. Da bi se izbjegle eventualne daljnje greške dodani su i komentari i/ili ispravci. U Bosni i Hercegovini sa sigurnošću su utvrđene 54 važeće vrste i jedna podvrsta od 59 nominalnih vrsta. Za šest nominalnih vrsta potrebne su taksonomske revizije, što je pogotovo nužno u travuniidnim rodovima te u rodu Paranemastoma. Potencijalno tu živi još šest vrsta, a ne treba isključiti ni otkrivanje novih. Prema sadašnjim spoznajama bogatstvo faune kosaca Bosne i Hercegovine može se usporediti s faunama kosaca susjednih zemalja.

U radu se navode nedavno otkriveni lokaliteti za vrste Phoxinellus alepidotus (Heckel, 1843) i Aulopyge huegelii (Heckel, 1841) u Bosni i Hercegovini. Ti lokaliteti nalaze se na najvećoj nadmorskoj visini dosada, a lokalitet za A. huegelii je prvi za crnomorsko slivno područje. Vrste P. alepidotus Hec. i A. huegelii Hec. vjerojatno su slučajno unesene u Šatorsko jezero tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st., za vrijeme unošenja drugih vrsta pastrva.

U radu se navodi popis od 160 svojti vaskularnih biljaka novih za floru otoka Krapnja (šibenski arhipelag) zabilježenih tijekom istraživanja provedenog u razdoblju od 2000. do 2004. Od novozabilježenih svojti, većina su autohtone i naturalizirane biljke (133 svojti) a manji dio biljke koje dolaze u uzgoju (27 svojti). Zajedno s 270 prethodno zabilježenih svojti, dosad poznata vaskularna flora otoka Krapnja obuhva}a ukupno 430 svojti. Veliko bogatstvo flore ovog malog otoka (0,36 km2) može se objasniti njegovim malom udaljenošću od kopna, velikom raznolikošću staništa te brojnošću stanovnika.

Vaskularna flora pašnjaka istraživana je na lokalitetima 6 obiteljskih gospodarstva koja imaju ovčarsku proizvodnju i smještena su od juga do sjevera istarskog poluotoka. Tijekom istraživanja 2003. godine ustanovljena je 291 biljna vrsta (268 vrsta i 23 podvrste) u okviru 182 roda i 44 porodice. Većina je biljaka pripadala skupinama Compositae (14.78%) i Gramineae (14.78%), slijedile su Leguminosae (11.34%) i Labiatae (9.97%). U spektru životnih oblika prevladavali su hemikriptofiti (49.83%) i terofiti (27.15%).

Tijekom dvije godine istraživani su fauna i sezonska dinamika vodenih kukaca na širem području Parka prirode Kopački rit. Istraživanje je vršeno na biološkim lokalitetima, a obuhvatilo je i kanale kao stalna staništa vodenih kukaca. Od 42 vrste vodenih kukaca 14 ih pripada redu Heteroptera a 28 redu Coleoptera. Zabilježena je fluktuacija u brojnosti vodenih kukaca tijekom sezone, a najveći broj kukaca je zabilježen tijekom kolovoza. Najbrojnije vrste su Plea minutissima i Ilyocoris cimicoides. S obzirom na svoj položaj usred poplavne ravnice, Kopački rit omogućuje specifične ekološke uvjete potrebne za život vodenih kukaca.

U radu se navodi prvi nalaz vrste Lycaena ottomanus (Lefèbvre, 1830) (Lycaenidae, Lycaeninae) u Hrvatskoj. Vrsta je pronađena 30. lipnja 2005. godine u mjestu Kuna Konavoska na 720 metara nadmorske visine na Sniježnici (jugoistočna Hrvatska, južna Dalmacija), a njezina prisutnost potvrđena je terenskim istraživanjem faune leptira istog područja i u srpnju iste godine. To je 188. vrsta na popisu danjih leptira u fauni Hrvatske.