Tijekom 150 godina istraživanja zabilježeno je u pelagičnim i bentoskim ekosistemima Riječkog zaljeva 1086 svojti morske faune. Kod svih svojti izneseni su podaci o općoj i ekološkoj rasprostranjenosti, lokalnoj brojnosti i izvorima svih zabilježenih nalaza. Odabranim vrstama spomenuti su tipski lokaliteti, sinonimi ili komercijalna važnost.
Sadržaj rada je opis osnovnih geoloških strukturnih oblika u metamorfnim stijenama Medvednice koji su nastali tijekom njenog tektonskog oblikovanja, u vremenski odvojenim deformacijskim događajima. Prikazan je njihov međusobni strukturni odnos kao i vrijeme njihovog postanka. Zaključuje se da su strukturni oblici nastali u tri odvojena tektonska događaja, svaki sa svojim vrlo jasno prepoznatljivim strukturološkim karakteristikama. Najnoviji strukturni podaci a kroz njih i interpretacija strukturne evolucije Medvednice ukazuju na tektonsku složenost ovog dijela panonskog prostora. Tektonski događaji se na temelju tih podataka datiraju kao paleozojski, mezozojski i tercijarni.
Godine 1983. skupina istraživača (HERAK et al., 1983) predložila je selo Muć Gornji u Hrvatskoj za referentno područje europskog gornjeg skita. Prijedlog je obrazložen peleofaunističkim i litostratigrafskim karakteristikama lokaliteta. Standardni profil određen je duž korita potoka Zmijavca u Muću Gornjem. Glavni dio lokaliteta nalazi se na području sela Muć i Sutina; naslage donjeg trijasa izgrađuju obronke na sjevernoj strani mućko-sutinske udoline. U periodu 1983–1991, te nešto kasnije sakupljao sam uz biostratigrafsku kontrolu na širem području Muća amonite za zbirku Prirodoslovnog muzeja u Splitu. Također, izvršio sam precizna biostratigrafska mjerenja uključujući standardnu sekciju. Rezultati predstavljaju značajnu dopunu biostratigrafske skale koju su objavili HERAK et al. (1983: 97). Biostratigrafski, važnije vrste amonita pripadaju rodovima Tirolites, Dinarites i Carniolites. Mućko-sutinski lokalitet prikazan je na priloženoj topografskoj karti.
Teška infekcija hrđe na divljim i uzgajanim tratinčicama (Bellis perennis L.) otkrivena je u travnju i svibnju 2000. na izoliranom priobalnom području izme|u Lovrana i Opatije. Patogena gljiva bila je determinirana kao Puccinia distincta McAlpine, koja se protekle četiri godine brzo širi po Europi, a možda dolazi iz Australije. U ovom prikazu opisujemo dijagnostičke značajke gljive P. distincta primjenjujući materijal iz Hrvatske i predlažemo prskanje fungicidima na osnovi miklobutanila kako bismo zaštitili dekorativne tratinčice u cvjetnim nasadima. Bez takvih tretmana postoji mogućnost da na područjima zaraženim s P. distincta više neće biti moguć njihov uzgoj.