Proučavana je ekologija populacije i razmnožavanje u tri divlje subpopulacije sivog puha (Myouxus glis Linn, 1776) u centralnoj Njemačkoj 1992. i 1993. godine. Životinje su hvatali u drvene živolovke dvaput mjesečno, tijekom trodnevnih lovnih perioda, a markirane su tetoviranjem. Nakon godine s uspješnom reprodukcijom (1992), najednom je zabilježen potpuni izostanak reprodukcije na sva tri područja 1993. godine. Izostanak reprodukcije poklopio se s manjkavim izvorima hrane ujesen 1993. Pretpostavlja se da su loši vremenski uvjeti ili predvidljivi uzroci iz okoliša, npr. izostanak cvjetanja bukve u suho proljeće, spriječili razvoj gonada kod mužjaka.

Opisano je korištenje kućica za puhove orašare u Britaniji. Mladi, lakši od 15g u listopadu, uzimani su u zatočeništvo i korišteni za ponovno naseljavanje u pogodna područja gdje su puhovi nedavno izumrli. Opisano je postupanje sa životinjama u zatočeništvu i metode za puštanje u divljinu.

Podaci o razmnožavanju M. avellanarius prikupljeni su s dva područja u Litvi u razdoblju 1981.-1993. redovitim pregledom kućica i markiranjem uhvaćenih životinja. Tijekom istraživanja uhvaćene su 374 gravidne ženke i pronađeno je 319 legla. U Litvi sezona razmnožavanja traje gotovo cijelo ljeto, a odrasle ženke mogu imati dva okota u sezoni. Srednja veličina legla bila je 3.9+-0.1 mladih (n=319) i ona ovisi o starosti ženke. Najveća legla zabilježena su u svibnju, a najmanja u srpnju.

Podaci o korištenju kućica od strane puha Muscardinus avellanarius na tri područja u Litvi sakupljeni su u razdoblju 1971.-1996., tijekom svih godišnjih doba uključujući i zimu. Učinjeno je više od 20 000 provjera kućica i nađeno više od 5000 puhova. Broj puhova i njihov demografski sastav značajno se mijenjao tijekom godine. Maksimalan broj puhova zabilježen je u rujnu: 30-40% nastanjenih kućica. Ustanovljen je pozitivni odnos između naseljenosti kućica i gustoće prizemnog raslinja. Puhovi su preferirali kućice postavljene na visinu od 4 m. Radije su naseljavali drvene kućice. Za kućice puhovi se natječu s pticama, žutogrlim šumskim mišem, sivim puhom i zadružnim kukcima.

Sivi puh je unesen u Britaniju 1902. godine. Vrsta se još uvijek zadržava na relativno ograničenom području. Njen zakonski status nije jasan, jer je u isto vrijeme vrsta zaštićena zakonom, strana vrsta i znatan štetnik. Mogu se dobiti dozvole za lov puha, ali se uhvaćene životinje onda ne smiju puštati u divljinu jer u Britaniji nisu autohtona vrsta. Cjelokupna britanska populacija vjerojatno nije manja od 10000 životinja. Nitko se ne bavi redovnim monitoringom te vrste u Britaniji, ali započeta su neka manja istraživanja čiji je cilj doznati više o gustoći populacije, kretanjima i mogućim načinima kontrole.

Uvodnik

Ugrožena vrsta Pulsatilla nigricans Störck pronađena je na dva dosad nepoznata lokaliteta u Hrvatskoj. Jedan je na istočnim obroncima Ravne gore, predio Vukovoj, a drugi na kamenjarskim pašnjacima južne Istre kod naselja Marčana.

Iz sjemena jedne populacije vrste Ranunculus acris L. subsp. acris kultivirano je 58 biljaka. Jedna skupina biljaka rasla je direktno izložena sunčevu svjetlu, a druga u jakoj zasjenjenosti. Prethodno, i nakon 100 dana rastenja, analizirano je sedam osobina epiderme. Podaci su obrađeni statistički. Za širinu epidermalnih stanica ustanovljena je fenotipska plastičnost. Varijabilnost u razvitku utvrđena je za širinu i dužinu epidermalnih stanica i za broj epidermalnih stanica po jedinici površine. Uzorak pokazuje populacijsku homogenost. Usporedbe dobivenih rezultata s podacima citiranim u literaturi ukazuju na snažnu međupopulacijsku varijabilnost. Korelacije među osobinama su očekivane

Eleonorin sokol (Falco eleonorae Gene 1834) je u Hrvatskoj u doba gnježđenja zabilježen na otocima Mljet, Vis, Biševo, Sv. Andrija (W od Visa), na otočju Palagruža, otočiću Veliki Rašip (Kornati) i hridi Kamik (W od Sv. Andrije), a prije doba gnježđenja na otočiću Jabuka i hridi Greben (SE od Visa).S otočja Kornata koji su najsjevernije gnjezdilište te vrste postoji samo nekoliko neredovitih opažanja. Procjenjuje se da je na hrvatskim otocima Jadrana u razdoblju od 1989. do 1996. godine bilo ukupno 21 do 24 parova, pa se populacija s čitavog Jadrana procjenjuje na najviše 40 parova i time pripada kategoriji kritično ugroženih. Kako je jadranska populacija ove endemične sredozemne ptice izdvojena od ostalog areala vrste, trebalo bi vršiti redovita opažanja (monitoring) brojnosti i posebno je zaštititi.

Tijekom terenskih istraživanja na južnoj slovenskoj uzvisini, skupili smo podatke o prisutnosti sivog puha u 43 špilje. Istraživani su znakovi koji su govorili o njegovoj nazočnosti – tragovi, izmet, dlaka i mrtve životinje. Dodatni podaci temelje se na promatranju živih životinja. U većini slučajeva špilje, u kojima je očita prisutnost puhova, nisu dostupne kuni bjelici. Izmet, pa čak i tijela sivih puhova mogu biti važan izvor hrane za troglobionte. Zbog česte pojave u špiljama, sivog puha možemo ubrojiti u životinje koje žive u špiljama.